Epska poezija

Nejaki Dejan i car

Visom lete dva vrana gavrana,
Još su viši Dejanovi dvori;
Pred dvorom je majka Dejanova,
Ona veze Dejanu košulju,
Zlatnom žicom, srebrnom iglicom,
I Dejanu svome popijeva:
"Rasti bolje, moj sine Dejane,
Da otmemo caru carevinu,
Da otmemo kralju kraljevinu,
To je naša starevina bila!"
Misli majka da niko ne čuje,
To slušale dvije pašalije,
Pa odoše caru kazivati:
"O, čestiti care gospodine,
Je li, care, testir divaniti?"
Veli njima care gospodine:
"Boga vami, dvije pašalije,
Jeste, paše, testir divaniti!"
Al' govore dvije pašalije:
"O, čestiti care gospodine,
Pred dvorom je Dejanova majka,
Ona veze Dejanu košulju,
Zlatnom žicom, srebrnom iglicom,
I Dejanu svome popijeva:
'Rasti bolje, moj Dejane sine,
Da otmemo caru carevinu,
Da otmemo kralju kraljevinu,
To je naša starevina bila.'"
Kad je care razumio glase
I vidio što mu Turci kažu,
On se skače na noge lagane,
Pa na noge obu jemerlije,
Dur-bojanli čibuk raspalio,
Opasuje dva svilena pasa,
Kratki su mu četrjest aršina,
Pa uzimlje perali kandžiju,
Pripasuje sablju posjeklicu,
Uzja'uje pomamna đogata,
Udara ga s obadvije strane,
Skače đogo ujeli ga vuci,
Pred džamijom đe klanjaju Turci,
Tri aršina u višinu skače,
A četiri ravna polja prima.
Kad je doša dvoru Dejanovu,
Pred dvorom je Deju uvatio,
Sveza njemu ruke naopako,
Bije njega perali kandžijom.
Ciči Dejan kano ljuta zmija,
Kuka majka kano kukavica,
A prevrće kano lastavica.
Al' govori care gospodine:
"O, starice, Dejanova majko,
Je l' istina što mi Turci kažu?
Je l' istina da s' pred dvorom bila
I Dejanu svom košulju vezla,
Zlatnom žicom, srebrnom iglicom,
I još njemu 'vako popjevala:
'Rasti bolje, moj Dejane sine,
Da otmemo caru carevinu,
Da otmemo kralju kraljevinu,
To je naša starevina bila!'?"
Kaže njemu Dejanova majka:
"Jest istina, care gospodine,
Jest istina, al' sam se šalila."
Kad to čuo care gospodine,
Vodi Deju kamenoj tavnici
I baca ga na dno od tavnice.
U tavnici voda do koljena,
Ševar trava momku do rukava,
Po njoj plove zmije i gušteri,
Zmije kolju, a gušteri štiplju.
Mili Bože, čuda velikoga!
Ne pasala ni godina dana,
Ali ide Dejanova majka,
Sakupila jedan tovar blaga,
Pa ga goni caru gospodinu,
Ne bi li joj Deju oprostio,
Oprostio proklete tavnice.
Kad je došla caru gospodinu,
Božju mu je pomoć nazivala:
"Božja pomoć, care gospodine!"
Njojzi care Boga privatio:
"Bog da dobro, Dejanova majko!"
Al' govori Dejanova majka:
"O, čestiti care gospodine,
Evo tebi jedan tovar blaga,
Pušti meni nejakog Dejana!"
Primi care jedan tovar blaga,
Pa je onda ušćulio brke,
Na caricu ni pogledat neće.
Kada viđe Dejanova majka
Da joj care ne pušta Dejana,
Ona ode kući kukajući.
Mili Bože, čuda velikoga!
Ne pasalo dvije godinice,
Ali ide Dejanova majka,
Sakupila dva tovara blaga,
Pa ga goni caru gospodinu,
Ne bi li joj Deju oprostio,
Oprostio proklete tavnice.
Kad je došla caru gospodinu,
Božju mu je pomoć nazivala:
"Božja pomoć, care gospodine!"
Njojzi care Boga privatio:
"Bog da dobro, Dejanova majko!"
Al' govori Dejanova majka:
"O, čestiti care gospodine,
Evo tebi dva tovara blaga,
Otvori mi prokletu tavnicu
Da pokupim Kosti Dejanove,
Da i' nosim na Sitnicu vodu,
Da i' perem u Sitnici vodi,
Da i' sušim prema žarkom suncu,
Nek se od nji' sokolovi legu!"
Prima blago care gospodine,
Pa se skače na noge lagane,
I uzimlje ključe od tavnice,
Te otvori vrata od tavnice -
Kad li Dejo služi krsno ime,
Krsno ime svetitelja Đurđa.
Pred njime je srebrna trpeza,
Na trpezi 'ljeba bijeloga,
Puna čaša vina crljenoga.
Pita njega care gospodine:
"Boga tebi, nejaki Dejane,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
Ko ti dade srebrnu trpezu,
Ko ti dade 'ljeba bijeloga,
Ko ti dade vina crljenoga?"
Al' besjedi nejaki Dejane:
"Kad me pitaš, care gospodine,
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Sveti Petar srebrnu trpezu,
Sveti Niko 'ljeba bijeloga,
Sveti Ile vina crljenoga,
Da ja služim svoje krsno ime,
Krsno ime svetitelja Đurđa."
Kad je care razabrao r'ječi,
On poskoči, kanda međed riknu:
"Bre, Dejane, kurvino kopile,
Kurve tebe u vinu popile!
Kakvom smrti voliš umrijeti:
Ali voliš da te vatrom palim,
Ali voliš da t' u vodu bacim?"
Misli Dejan, misli svakojako,
Sve mislio, u jedno smislio,
Pa je caru tijo govorio:
"O, čestiti care gospodine,
N'jesam riba, da m' u vodu baciš,
Ni vještica, da me vatrom pališ;
Već sam junak, da junački ginem.
I čuj mene, care gospodine!
Podaj meni sakata đogata,
Nejašena devet godin' dana,
Nejašena, u boj nevođena,
I daj meni sablju pometkinju,
Na kojoj su kokoši ležale,
Koja j' pusta za kore prirasla;
Sveži meni noge ispod đoge,
A sveži mi ruke naopako;
Pa me pušti niz to polje ravno,
Za mnom pušti do trista Turaka,
Nek me Turci nožima raznesu!"
To je care jedva dočekao,
Pa mu daje sakata đogata,
Nejašena devet godin' dana,
nejašena, u boj nevođena.
I daje mu sablju pometkinju,
Na kojoj su kokoši ležale,
Koja j' pusta za kore prirasla.
Pa mu veže noge ispod đoge
I veže mu ruke naopako,
Te ga pušti niz to polje ravno,
Za njim pušti do trista Turaka,
Da ga Turci na nož'ma raznesu.
No da vidiš nejakog Dejana,
Da ga vidiš, vesela mu majka,
Kad je bio nasred polja ravna,
On poteče poljem širokijem,
Pak on viče grlom bijelijem:
"Sveta Petko, odr'ješi mi ruke,
Sveti Đurđu, naoštri mi sablju,
A Neđeljo, razigraj mi konja!"
To začula sveta Petkovica
I to čuo svetitelju Đurđu,
Brzo idu nejakom Dejanu,
Ne bi li mu od pomoći bili.
Kad viđoše nejakog Dejana,
Sveta Petka odr'ješi mu ruke,
Sveti Đurađ naoštri mu sablju,
A Neđelja razigra mu konja.
Mili Bože, čuda golemoga!
Malo bilo, dugo ne trajalo;
Kad s' okrenu nejaki Dejane,
Pa poćera do trista Turaka
Po onome polju širokome,
Stotinu je sabljom sasjekao,
Stotinu je konjem pogazio,
A stotini ruke savezao;
Pak i' goni caru gospodinu.
Kad je doša caru gospodinu,
Božju mu je pomoć nazivao:
"Božja pomoć, care gospodine!
Evo t', care, stotinu Turaka,
nek ti budu za dar i jabuku!"
Primi care stotinu Turaka.
Onda Deji ljepše besjeđaše:
"Da si zdravo, moj sužnje nevoljni,
Do sad s' bio moj sužanj nevoljni,
A od sade moj sinak jedini!"
Pa se vati rukom u džepove
I izvadi do trijest dukata,
Te govori nejakom Dejanu:
"Na to tebi, moj sine jedini,
Pa se napi vina crljenoga,
Nek j' od tebe moja kuća mirna."
Al' s' naljuti nejaki Dejane,
Na dukate neće ni da gleda;
Neg uzimlje sablju latinkinju,
Pa odsječe caru gospodinu,
Odsječe mu ruke do ramena.
Tako Dejan zadobio carstvo,
Pa on osta sretno gospodujući
I carujuć sve do svoga v'jeka.

Oblak Radosav

Poranio Oblak Radosave
Niz široko polje Godominsko,
Kad je bio nasred Godomina,
Sretoše ga dv'je gospođe mlade:
Jedno ljuba Bijelić-vojvode,
A drugo je Zlatokosić-Pavla;
Nose mlade dvoje đece ludo
Kad sretoše Đurđevu vojvodu.
O skutu mu obiskoše mlade,
Ljube Rada u skut i u ruku,
Pa odoše smjerno govoriti:
"Bogom kume, Oblak Radosave!
"Bogom kume i svetim Jovanom!
"Krsti nama dvoje đece ludo,
"Pa ti idi Smederevu gradu,
"Tamo su ni naši gospodari:
"Bijeliću i Zlatokosiću,
"U tavnici gospođe Jerine,
"Pa ih hoće mlade da pogubi;
"No se moli gospođi Jerini,
"Nek ih pusti iz tavnice klete."
Al' govori Oblak Radosave.
"Čujete l' me, dvije moje kume!
"Vi uzmite dvoje đece ludo,
"Pa idite dvoru bijelome,
"A ja odoh Smederevu gradu
"Moliti se Đurđu i Jerini,
"Neka puste vaše gospodare
"Iz tavnice, da je Bog ubije!"
To izreče, ode Smederevu,
A kad dođe ka Đurđevoj kuli,
Ali sjedi Smederevac Đurđe,
Evo sjedi pred bijelom kulom,
I sa šnjime Todor od Stalaća
I Pojezda od Golupca grada;
Oni piju crveniku vino;
No kad dođe Oblak Radosave,
A on njima Božju pomoć dade,
Pa srdito ode govoriti:
"Gospodaru, Smederevac-Đurđe!
"Jazuk tebe i gospodstvu tvome,
"Što s' Jerini, Đurđe, dopustio,
"Te pogubi tolike vojvode
"I polomi krila od krajine!
"No ti s' molim, dragi gospodaru!
"Pokloni mi dvije vojevode:
"Bijelića i Zlatokosića,
"Te ih pusti sa dna iz tavnice."
Al' mu veli Smederevac Đurđe:
"Slugo moja, Oblačiću Rade!
"Idi, slugo, na gornja vješala,
"Otišlo je trideset katana,
"Odveli su dvije vojevode,
"Hoće ti ih danas objesiti;
"No se moli gospođi Jerini,
"Ne će l' ti ih ona pokloniti."
Kad to začu Oblačiću Rade,
On okrenu debela đogina,
Ode brzo na gornja vješala,
Te priviknu na katane mlade:
"Ne vješajte dvije vojevode,
"Mene ih je Đurđe poklonio!"
To katane jedva dočekaše,
Pustiše mu dvije vojevode.
Al' eto ti Jerine proklete,
Šnjome ide dvanaest dvorkinja,
Te joj nose skute i rukave:
Kako kleta na vješala dođe,
Ta srdito na katane viknu:
"Šta stojite, te ih ne vješate?"
A pripade Oblak Radosave
Moliti se gospođi Jerini:
"O gospođo, Đurđeva Jerino!
"Pokloni mi dvije vojevode,
"Ta nemoj ih mlade pogubiti!"
Al' govori gospođa Jerina:
"Nos' te đavo, Oblačiću Rade!
"I tebe ću sjutra objesiti
"Sa unukom Zmaj-despotom Vukom."
Kad to čuo Oblačiću Rade,
Op potrže trostruku kamdžiju,
Te udari Đurđevu Jerinu,
Koliko je lako udario,
Sa crnom je zemljom sastavio;
Pa on uze dvije vojevode,
Odvede ih dvoru bijelome,
Ugosti ih u bijelu dvoru,
Pa ih zdravo doma otpustio,
I bješe ih Rade naučio,
Da ne drže vjere u Jerini

Ognjena Marija u paklu

"Daj mi, Bože, od rajevah ključe,
"Da od raja otvorimo vrata,
"Da ja dođem proz raj u pakao,
"Da ja viđu ostaralu majku,
"Ne bih li joj dušu izbavila!"
Boga moli, i umolila ga,
Od raja joj ključe poklonio,
I šnjom posla Petra apostola,
Te od raja otvoriše vrata,
I prođoše proz raj u pakao;
Al' tri druga po paklu šetaju
Jednom drugu noga gorijaše,
A drugome ruka do ramena,
A trećemu glava gorijaše.
No Marija apostola pita:
"Što su, Petre, Bogu zgriješili,
"Te se muče mukah žestokijeh?" -
"Kazaću ti, Ognjana Marija!
"Što ovome rusa gori glava,
"Ovaj nije darovao kumu:
"Kuma njemu svetoga Jovana,
"A on njojzi pare ni dinara;
"Što ovome gori desna ruka,
"Njom je klao ovce prehodnice;
"Što ovome trećem noga gori,
"Njom je bio i oca i majku."
Njih minuše, naprijed prođoše,
Ali sjede do dva stara starca,
Njima gore i brade i glave.
No Marija apostola pita:
"Kažuj, Petre, što su zgriješili?"-
"Kazaću ti, moja mila seko!
"Ovo bjehu od zemlje sudije,
"Mirili su mrtve i ranjene
"I u kmestvo sijedali krivo,
"I prokleto uzimali mito;
,A nijesu jošte dočekali,
"Što činjahu, kad oni mogahu,
"Kamatnika, seko, i mitnika
"Do dva tezi Bože prokletnika."
Pa minuše malo ponaprijed,
Tu nađoše jednu nevjesticu,
Đe joj gore i noge i ruke,
A propa' joj jezik proz vilice,
A vise joj zmije o dojakah;
Kad je viđe Ognjana Marija,
On' ijetko apostola pita:
"Što je, kučka, Bogu zgriješila,
"Te se muči mukah žestokijeh?"-
"Kazaću ti, moja mila seko!
"Griješnica j' krčmarica bila,
"U vino je vodu prisipala
"I za vodu pare uzimala;
"Imala je obrečena muža,
"Hodila je šnjega na drugoga;
"Kad se mlada vjenčavala šnjime,
"Bačila je na sebe mađije,
"Da šnjim nema od srca poroda,
"A Bog joj je pisa' sedam sinah,
"Eto joj ih, seko, o dojakah,
"Sa njima će pred Gospodom poći."
I pođoše malo ponaprijed,
A nađoše babu ostaralu,
To je majka Ognjane Marije,
Njojzi gore i noge i ruke,
I gori joj kosa navrh glave;
A Marija stade pored majke,
Pa upita ostaralu majku:
"Kaži, majko, što si zgriješila?
"Ne bih li ti dušu izbavila."
No Mariji majka govorila:
"Ja nemam što, do kamena kazat':
"Kad ja bijah na bijes đevojka,
"Jedno jutro uskrsenje dođe,
"Moja majka do pred crkvu pođe,
"Men' ostavi da siguram ručak,
"Kad mi majka ispred crkve dođe,
"Mene golu u haljine nađe,
"Udari me rukom i prstenom,
"Ja šnjom ud'rih o duvar od kule,
"Tade me je proklinjala majka
""Zaludu se udavala, sinko!" "
"Udavah se tri četiri puta,
"I tu ja bih u Boga zločesta,
"Ne održah muža ni jednoga.
"Kad se, sinko, udadoh četvrtom,
"Tu ja nađoh dvoje pastorčadi,
"Jedno ludo od dvije godine,
"Drugo, sinko, od pune četiri,
"Uzeše me đeca Bogom majku:
"Kad mi đeca iz igre dođoše,
"Kod mene se oba zaplakaše,
"Plačući mi starij' govoraše:
""Skroj mi, majko, bijelu košulju."
"Mjerih mu je o kamenu stancu".
"Mlađi reče: ""Daj mi ljeba, majko""
"Ja mu dadoh komat zemlje crne "
Još se baba jaditi hoćaše,
No joj ne da Petre apostole.
No je Petar za ruku dofati,
I bači je među đavolima:
"Čekaj vraže, drži je đavole!"
To je bilo, a Bože pomozi!

Oranje Marka Kraljevića

Vino pije Kraljeviću Marko
sa staricom Jevrosimom majkom,
a kad su se napojili vina,
majka Marku stade besjediti:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko,
ostavi se, sinko, četovanja,
jer zlo dobra donijeti neće,
a staroj se dosadilo majci
sve perući krvave haljine;
već ti uzmi ralo i volove,
pak ti ori brda i doline,
te sij, sinko, šenicu bjelicu,
te ti hrani i mene i sebe".
To je Marko poslušao majku:
on uzima ralo i volove,
al' ne ore brda i doline,
već on ore careve drumove.
Otud idu Turci janjičari,
oni nose tri tovara blaga,
pa govore Kraljeviću Marku:
"More Marko, ne ori drumova!"
"More Turci, ne gaz'te oranja!"
"More Marko, ne ori drumova!"
"More Turci, ne gaz'te oranja!"
A kada se Marku dosadilo,
diže Marko ralo i volove,
te on pobi Turke janjičare,
pak uzima tri tovara blaga,
odnese ih svojoj staroj majci:
"To sam tebe danas izorao".

Porča od Avale i Zmaj Ognjeni Vuk

Vino piju do dva pobratima
U Avali više Bijograda:
Jedno bješe Porča od Avale,
A drugo je Đerzelez Alija;
Kad se ladna napojiše vina
I junački ćeiv zadobiše,
Al' govori Porča od Avale:
"Pobratime, Đerzelez-Alija!
"Ti se napij vina izobila,
"Vinograd je nama do čardaka,
"Imam dosta u podrumu vina,
"Imam dosta vina i rakije."
Njemu veli Đerzelez-Alija:
"Zaludu ti, pobratime dragi!
"Zaludu ti vino i rakija,
"Kad ne imaš krčmarice mlade,
"Da nam služi vino i rakiju,
"Te nemamo šale ni maskare."
Mučno bješe Porči od Avale,
Pa govori Đerzelez-Aliji:
"Pobratime, ti se napij vina,
"Dok ja odem Stojnu Bijogradu,
"Dovešću ti krčmaricu mladu,
"Ja đevojku, ja nevjestu mladu."
A pita ga Đerzelez Alija:
"Kada odeš Stojnu Bijogradu,
"Bojiš li se još koga do Boga?
"Bojiš li se dva Jakšića mlada?"
Al' mu veli Porča od Avale:
"oj Boga mi, pobratime dragi!
"Ja s' ne bojim nikoga do Boga,
"Ne bojim se dva Jakšića mlada;
"Al' se malo, pobro, pribojavam,
"Pribojavam Zmajognjanin-Vuka
"Iz prostrane Srijem-zemlje ravne
" Iz onoga sela Kupinova,
"Daleko je selo Kupinovo,
"A prostrana Srijem-zemlja ravna,
"Tu se Vuče ni desiti ne će."
Pa povika Porča od Avale:
Sluge moje, izved'te mi đoga."
Dokle Porča sedlo opremio,
Dotle sluge izvedoše đoga,
Dovati se đogu na ramena,
Pravo ode niz polje Vračara
Dokle dođe tihoj vodi Savi,
Pa se Porča pokraj Save fula.
A da vidiš dva Jakšića mlada!
Piju vino na kuli Nebojši
I šnjima je Zmajognjani-Vuče,
Turi oči zmaj od ognja Vuče,
Turi oči uz tu vodu Savu,
Dok ugleda Porču od Avale,
Pa govori zmaj od ognja Vuče:
"Vidite li, dva Jakšića mlada,
"Ko se ono niza Savu fula?"
Pogledaše dva Jakšića mlada,
Poznadoše od Avale Porču,
Pa govore Zmajognjanin-Vuku:
"Pobratime, Zmajognjanin-Vuče!
"Ono j' kurva od Avale Porča:
"Dana nema, kad se ne privlači
"I po jednog roba ne odvodi,
"Ja po mrtvu ne odnosi glavu."
A da reče Zmajognjanin Vuče:
"Mili Bože, na svem' tebe fala!
"Evo ima devet godin' dana
"Kako s' molim tebe istinome,
"Ne bi li se s Porčom udesio,
"Ti mi dade, danas ga desiti."
Pa još reče Zmajognjanin Vuče:
"Poskočite, dva Jakšića mlada,
"Nađiderte sirotu đevojku,
"Obuc'te joj svilu i kadifu,
"Podajte joj zlaćenu maštravu,
"Pošljite je Savi na obalu,
"Ne bi li se Ture prevarilo,
"Ne bi li se malo zabavilo,
"Dok opremim sebe i kulaša."
Skoči Vuče, opremat' kulaša,
A Jakšići narede đevojku,
Ođeše je, što se ljepše može,
Dadoše joj, zlaćenu maštravu,
Poslaše je Savi na obalu;
Taman cura na obalu dođe,
Ona stade vodu zavatati,
Dok eto ti od Avale Porče,
Božju pomoć curi nazivao,
Ona njemu pomoć privatila,
Pa je curi Porča govorio:
"Oj boga ti, lijepa đevojko!
"Dovat'der mi vode u maštravi,
"Da s' napijem studene vodice."
Govori mu lijepa đevojka:
"Odjaš' konja neznani junače,
"Odjaš' konja, pa se napij vode."
Al' joj veli Porča od Avale:
"Oj Boga mi, lijepa đevojka!
"Kljusina je moja durnovita:
"Kad odjašem, uzjati se ne da,
"Već mi dodaj vode u maštravi,
"Jasam junak vrlo ožednio."
A đevojka njega poslušala,
Zavati mu vode u maštravi,
Pruži njemu vodu i maštravu:
Ne šće Porča vode, ni maštrave,
Već đevojku za bijelu ruku,
Pa je baci za se na đogata,
Priteže je svilenijem pasom,
Pa pobježe uz polje Vračara.
Sve to gleda zmaj od ognja Vuče,
Pa s' dovati na svoga kulaša,
Pa poleće uz polje Vračara;
Kad je malo Porču sustignuo,
Pa Je onda Porči govorio:
"Stani kurvo, od Avale Porča!
"Stani malo, da se ogledamo."
Kad ga Porča viđe i poznade,
Poturio u travu đevojku,
Pa on bježi uz polje Vračara,
Za njim trči Zmajognjanin Vuče,
Za njim trči, stići ga ne more;
Dognaše se Avali planini,
Ugleda ih Đerzelez Alija,
Pa je sluge svoje sazivao:
"Sluge moje, zatvor'dete vrata
"Na kulama i na kapijama:
"Eto ozdo dva dobra junaka
"Đe s' ćeraju uz goru zelenu
"I sad će se tuna dogoniti:
"Kad ne nađu otvorena vrata
"Ne će li se Porča povratiti,
"Ne bi l' Porča pogubio Vuka."
Odmah njega sluge poslušaše,
Te kapije hitro zatvoriše,
Kad s' dognaše dva dobra junaka,
Bježi Porča oko svoje kule,
A sve viče: "Otvor'te mi vrata!"
Niko njemu otvorit' ne smije.
Triput ga je općerao Vuče,
Pa ga stiže gradu na kapiji,
Te mu junak odsiječe glavu,
Pa uvati debela đogata,
I turi mu u zobnicu glavu,
Ode pravo Stojnu Bijogradu,
Sve to gleda Đerzelez Alija,
Pa govori Đerzelez Alija:
"Mili Bože, na svemu ti fala!
"Kad s' desiše zatvorena vrata
"Na kulama i na kapijama,
"Više b' Vuče jada učinio."
Pa pobježe svome Sarajevu.

Propast carstva Srpskoga

Poletio soko tica siva
Od Svetinje od Jerusalima,
I on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
Veće bio svetitelj Ilija;
On ne nosi tice lastavice,
Veće knjigu od Bogorodice,
Odnese je caru na Kosovo,
Spušta knjigu caru na koleno,
Sama knjiga caru besedila:
"Care Lazo, čestito koleno!
"Kome ćeš se privoleti carstvu?
"Ili voliš carstvu nebeskome,
"Ili voliš carstvu zemaljskome?
"Ako voliš carstvu zemaljskome,
"Sedlaj konje, priteži kolane,
"Vitezovi sablje pripasujte,
"Pa u Turke juriš učinite,
"Sva će Turska izginuti vojska;
"Ako l' voliš carstvu nebeskome,
"A ti sakroj na Kosovu crkvu,
"Ne vodi joj temelj od mermera,
"Već od čiste svile i skerleta,
"Pa pričesti i naredi vojsku;
"Sva će tvoja izginuti vojska,
"Ti ćeš, kneže, šnjome poginuti.
A kad care saslušao reči,
Misli care misli svakojake:
"Mili Bože, što ću i kako ću?
"Kome ću se privoleti carstvu?
"Da ili ću carstvu nebeskome?
"Da ili ću carstvu zemaljskome?
"Ako ću se privoleti carstvu,
"Privoleti carstvu zemaljskome,
"Zemaljsko je za maleno carstvo,
"A nebesko u vek i do veka."
Car volede carstvu nebeskome,
A nego li carstvu zemaljskome,
Pa sakroji na Kosovu crkvu,
Ne vodi joj temelj od mermera,
Već od čiste svile i skerleta,
Pa doziva Srpskog patrijara
I dvanaest veliki vladika,
Te pričesti i naredi vojsku.
Istom kneže naredio vojsku,
Na Kosovo udariše Turci.
Mače vojsku Bogdan Juže stari
S devet sina devet Jugovića,
Kako devet sivi sokolova,
U svakog je devet iljad' vojske,
A u Juga dvanaest iljada,
Pa se biše i sekoše s Turci:
Sedam paša biše i ubiše,
Kad osmoga biti započeše,
Al' pogibe Bogdan Juže stari,
I izgibe devet Jugovića,
Kako devet sivi sokolova,
I njiova sva izgibe vojska.
Makoš' vojsku tri Mrnjavčevića:
Ban Uglješa i vojvoda Gojko
I sa njima Vukašine kralje,
U svakoga triest iljad' vojske,
Pa se biše i sekoše s Turci:
Osam paša biše i ubiše,
Devetoga biti započeše,
Pogiboše dva Mrnjavčevića,
Ban Uglješa i vojvoda Gojko,
Vukašin je grdni rana dop'o,
Njega Turci s konjma pregaziše;
I njiova sva izgibe vojska.
Mače vojsku Erceže Stepane,
U Ercega mloga silna vojska,
Mloga vojska, šezdeset iljada,
Te se biše i sekoše s Turci:
Devet paša biše i ubiše,
Desetoga biti započeše,
Al' pogibe Erceže Stepane,
I njegova sva izgibe vojska.
Mače vojsku Srpski knez Lazare,
U Laze je silni Srbalj bio,
Sedamdeset i sedam iljada,
Pa razgone po Kosovu Turke,
Ne dadu se ni gledati Turkom,
Da kamo li bojak biti s Turci;
Tad' bi Laza nadvladao Turke,
Bog ubio Vuka Brankovića!
On izdade tasta na Kosovu;
Tada Lazu nadvladaše Turci,
I pogibe Srpski knez Lazare,
I njegova sva izgibe vojska,
Sedamdeset i sedam iljada;
Sve je sveto i čestito bilo
I milome Bogu pristupačno.

Ropstvo i ženidba Jakšića Šćepana

Još zorica nije zab'jelila,
Ni danica lica pomolila,
Bijela je vila pokliknula
Sa Avale zelene planine,
Vila zove u Bijograd stojni
Po imenu dva brata Jakšića,
Jakšić:Mitra i Jakšić-Šćepana:
O Jakšići, zlo vam jutro bilo!
"Al' čujete al' se ne brinete?
Na Bijograd udariše Turci,
Udariše Turci su tri strane,
I još ću vi po imenu kazat':
Evo prvo Ćuprilijć vezire,
"Za njim vojske četrъest hiljada,
"A drugo je paša od Vidina,
"Za njim vojske trideset hiljada,
"Treće paša s Novoga Pazara,
"Za njim vojske dvadeset hiljada;
"Ako li mi vjerovat' ne ćete;
"Vi iziđ'te gradu na bedene,
"Pa poglajte na polje široko
"Što je silne pod Bijograd vojske."
Kad to začu Jakšić Dimitrije,
On poskoči na noge lagane
I otide gradu niz čaršije,
Pa iziđe gradu na bedene,
Pa pogleda na polje zeleno
Bože mili, čuda i zlamenja!
Koliko je polje Bijogradsko,
Da mi padne kaplja od oblaka,
Nigđe ne bi na zemlju padnula,
Do na konja, ili na Turčina,
Na Turskoga bijela šatora,
Koliko se junak prepanuo,
Od straha ga uvati groznica,
Pa se natrag niz čaršiju vrati,
Odžaku je svome dolazio,
Privati se konja i oružja,
I dovati od grada ključeve,
Pa se guri konju o ramena,
Nagna konja niz gradske sokake
Dokle dođe na vrata od grada,
Od grada je vrata otvorio,
U vratima ključe ostavio,
Pa pobježe poljem širokijem
Krajem vojske Ćuprilijć-vezira,
I pobježe u goru zelenu.
Kada soko u planinu dođe,
Tu mu žarko ogrijalo sunce
Na studenu vodu Jahoriku,
Tu je bio junak počinuo,
A sam sobom bio govorio
"Avaj, Mitre, glavu izgubio,
"Bud uteče jutros uz planine,
"Čemu brata ostavi svojega,
"Brata svoga, Jakšića Stjepana?"
Hoćaše se natrag povrnuti,
Ema Turci kavgu učiniše,
Na Bijograd stojni udariše,
Udariše Turci su tri strane.
Silna vojska Ćuprilijć-vezira
Udarila na vrata od grada,
Od grada se ne zameće kavga,
Niti puče puška ni lumbarde,
Ev' od grada vrata ugrabiše,
Ni bi mrtva ni bi ranjenoga:
U Bijograd Turci ulaziše,
Pa po gradu velje jade grade:
Robe roblje, a sijeku glave,
Kupe pusto Bijogradsko blago,
Još su dobra roba zarobili,
Zarobili Jakšića Stjepana,
Turci su ga živa uvatili
Na đogina konja pod oružjem.
Koliko je divan i ugledan,
Ne ćeše ga izgubiti Turci,
No mu vežu naopako ruke,
A vode ga pod šator veziru.
Kad li dođe momak pred vezira,
Triput mu se svezan poklonio,
Ljubio mu ruku i koljena,
Stade vezir roba sagledivat';
Kad ga viđe i poznade divna,
Veliki mu šemluk učinio:
Sve isturi od boja topove,
Pa mu vezir odriješi ruke,
I dade mu konja i oružje,
Te se s njime po ordiji diči.
Kad Bijograd Turci poharaše,
Krenu sila ispod Bijograda,
Pa okrenu vezir Ćuprelija
I njegova velja silna vojska.
A da vidiš Jakšića Stjepana!
Jaše tonja na prama vezira.
Al' da vidiš sile od vezira
Ne vodi ga vezir u Ćupriju,
No ga vodi u Stambola grada,
U Stambolu Otmanović caru,
Da mu care roba čestituje
Kad je vezir u Stambola doša'
Pod visoke careve saraje,
U cara je vezir ulazio
B'jelu mu je ruku poljubio,
Pa je caru sjeo uz koljeno,
A za sobom roba privodio,
Ts kod cara na divan iziđe,
Ljubio mu nogu i papuču,
I stolove, đe car sjedijaše
Kad ga care viđe i poznade,
Kod sebe ga Sjede na sedžadu,
Pa je njemu care besjedio
"O junače, Jakšiću Stjepane!
"Poturči se, Bog te ne ubio!
"Vrći ću te velika vezira,
"A vezira Bošni na Travniku,
"Bićeš većil nad sedam vezira,
"I daću ti ćercu za ljubovcu,
"Držaću te ka' i svoga sina:
"Bošna moja mojoj zemlji glava,
"A ti ćeš bit' do mene svakome."
No je caru Stjepan besjedio:
"Turski care, od svijeta glavo!
"Nigde ti se ne ću poturčiti
"Ni odreći od krsta mojega,
"Ni Hristovu vjeru pohuliti,
"Da me sjedneš u tvoje stolove,
"Da mi podaš blago od svijeta;
"No za vjeru hoću poginuti."
Kad to čuo care od Stambola,
Vrlo mu se žao učinilo,
Pa isturi ia divan dželata,
Da izgubi Jakšića Stjepana;
No je njemu sreća dobra bila,
E ga ne da Ćuprilijć vezire,
No pred carem pade na divane:
"Ne, za Boga, care gospodare!
"Ne izgubi roba od Jakšića,
"Eto sam mu dao vjeru tvrdu,
"Da ga, care, izgubiti ne ću;
"No ga mene prodaj za dinare,
"Hoću ti ga premjeriti blagom,
"Sve dukatom madžarlijom žutom,
"Da ga vodim u moju Ćupriju,
"I hoću ti dati vjeru tvrdu,
"Da se hoće poturčit" za nago."
To je njemu sreća dobra bila,
U cara ga vezir odmolio
I caru ga blagom premjerio,
Povede ga vezir u Ćupriju.
Kada vezir u Ćupriju dođe,
Na odžaku u divanu svome
Drži njega uz desno koljeno,
E ga drži kako svoju glavu,
Na svake ga probe udaraše,
Ne bi li ga kako prevario,
Ne će li se junak poturčiti;
Držao ga za godinu dana;
Kad se puna napuni godina,
Svu gospodu pokupio Tursku,
Izvedoše njega na divane,
Govore mu hodže i kadije:
"Oj Šćepane, robe od Jakšića!
"Zapov'jed je takva od vezira,
"Da t' hoćemo danas poturčiti,
"I daće ta ćercu za ljubovcu,
"Što je ljepša od bijele vile;
"Vrći će te velika vezira,
"A vezira na Novu Pazaru,
"Hodi će ti blago od mirije;
"Ako li se poturčiti ne ćeš,
"Dželat će ti glavu izgubiti."
Al' govori Jakšiću Šćepane:
"Fala vama, hodže i kadije!
"Hoću moju glavu izgubiti
"Radi krsta i Bogorodice
"I zakona od Hrista mojega,
"A nigde se poturčiti ne ću."
Žao bilo Ćuprilijć-veziru,
Pa naredi krvava dželata,
Da izgubi zorna kaurina;
No je njemu sreća dobra bila:
Bješe paša iz Nova Pazara,
Pred vezirom pade na divane:
"Ne, za Boga, Ćuprilijć-veziru!
"A da li mu vjeru ne zadade,
"Da mu glavu izgubiti ne ćeš?
"No ga prodaj mene za dinare,
"Hoću ti ga premjeriti blagom,
"Sve dukatom žutom madžarlijom,
"Da ga vodim u Novu Pazaru,
"I hoću ta dati vjeru tvrdu,
"Kako dođe momak u Pazare,
"Da se hoće poturčit' za nago."
To je njemu sreća priskočila,
Odmoli ga paša u vezira,
Proda mu ga za dukate žute,
Povede ga u Nove Pazare.
Kako paša dođe u Pazare
Na odžaku i divanu svome,
Ali svoju slugu zovijaše,
Zovijaše slugu Useina:
"Useine, vjerna slugo moja!
"Na ti ovog roba preprodana,
"Hajde tamo na saraje donje,
"Pa otvori dvanaest odaja,
"U dvan'estu ostavi junaka,
"A zatvori vrata dvan'estora,
"Da ne gleda sunca ni mjeseca
"Ni bijela danka ni junaka:
"Neće li se njemu dodijati,
"Ne bi li se kaur poturčio."
Vjerna sluga sluša gospodara,
Za b'jelu ga ruku dovatio,
Povede ga na saraje donje,
Otvorio dvanaest odaja,
U dvan'estu njega ostavio,
Dvanaest je vrata zatvorio;
Tu ga drža paša iz Pazara,
Tu ga drži do godine dana,
Dok se samom paši ražalilo,
Pa doziva Hajkunu đevojku:
"Ćeri moja, čisto zlato moje!
"Poslušaj me, što ću reći tebe:
"Hajde tamo na berdivan kulu,
"Pa otvori dva sanduka žuta,
"Na se vrzi đuzel odijelo
"Od kadive i žežena zlata,
"Pregrni se čohom pazarlijom,
"Što je zlatom žicom premrežena,
"A u ruke od zlata jabuke,
"Pod pazuho bocu trusovine,
"U koju su bilja od planine;
"E sam čuo, kazivali su mi,
"Da to jeste voda zaboravna:
"Ko s' umije i ko se napije,
"Svoja će mu vjera omrznuti,
"Zaboravit' svoju porodicu;
"Hajde tamo na saraje donje,
"Te otvori vrata dvan'estora,
"Kako koja ti otvoriš vrata,
"Sve za sobom zatvaraj, Hajkuno,
"Dok, Hajkuno, dođeš do Šćepana,
"Podaj njemu bocu trusovine,
"Da s' umije i da se napije,
"Ne ćeš li ga kako prevariti,
"Ne bi li se momak poturčio,
"Da te uzme za vjernu ljubovcu."
To Hajkuna jedva dočekala:
Od ka' ga je okom vidijela,
Teške su je muke popanule:
Preonoć je na snu ga gledala,
Preodan je groznica vagala;
Jedanakak na noge skočila,
Na divan je kulu izlazila,
Otvorila dva sanduka žuta,
Na se turi ođelo od dike:
Sve kadivu i žeženo zlato,
Prekrila se čohom pazarlijom,
Što je zlatnom žicom premrežena,
A u ruku uzima jabuku,
I pod ruku bocu trusovine,
U koju su bilja od planine,
Pa otide na saraje donje,
Te odaje česte otvaraše;
Kako koja vrata otvorala,
Sve za sobom tvrdo zatvaraše,
Dok Hajkuna dođe do Šćepana,
A Božju mu pomoć nazivala,
Skoči momak na noge lagane,
Božju joj je pomoć privatio:
"Bog mi s tobom, pašina Hajkuno!"
Al' Hajkuna njemu besjedila:
"Oj Šćepane, oči moje crne!
"B'jelo ti je lice potavnjelo,
"Život ti se vele ispucao
"U zatvoru paše baba moga;
"Na ti bocu ovu vode ladne,
"Da s' umiješ i da se napiješ."
U ruke je junak dovatio,
Ma junak je i odviše mudar:
Nju ud'rio kamenu od zada
A prikupi skute od dolame,
Da ga voda ne dotakne ladna.
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila,
Pa sa njime igru zametaše,
Ovako mu bila besjedila:
"Poturči se, crne oči moje!
"Uzmi mene za vjernu ljubovcu."
Al' joj veli Jakšiću Šćepane:
"O Hajkuno, za Boga jednoga!
"Nigda ti se poturčiti ne ću,
"Nit' ću moju vjeru pohuliti,
"Ni Hristovi zakon izgubiti;
"No sam radij izgubiti glavu."
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila
I sa njime igru zametala,
A Šćepanu riječ bjesedila:
"Oj Šćepane, obljubi mi lice."
A tako joj Šćepan odgovara:
"Turska bulo, jad te zadesio!
"Ne može mi zakon podnijeti,
"Da kaurin Turske bule ljubi:
"Nebo bi se vedro rastvorilo,
"A iz neba padnulo kamenje,
"Ubilo bi i mene i tebe."
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila,
Pa Šćepanu riječ besjedila:
"oj Šćepane, oči moje crne!
"Ne bih ti se mlada pokrstila
Ni za kakvo blago od svijeta
"Do za tvoju na ramenu glavu:
"Ako ćeš mi dati vjeru tvrdu,
"Da me hoćeš uzet' za ljubovcu,
"Ja se hoću pokrstit' za nago;
"Da pašino blago pokupimo,
"Da bježimo Stojnu Bijogradu."
Kad to čuo Jakšiću Stjepane,
Od zemlje je na noge skočio,
Pa joj pruži obadvije ruke
I dade joj Božju vjeru tvrdu,
Da je hoće uzet' za ljubovcu,
Pa skočiše na noge lagane
I dvanaest otvoriše vrata,
Izidoše pred bijelu kulu,
Pogledaše ka nebu vedrome,
Al' na nebu mjesec odskočio
Uljegoše paši u saraje,
U odaje, đe je blago bilo,
Tri tovara blaga pokupili;
Uljegoše u konjske podrume,
Te biraju hate četvrtake,
Tri tovara blaga tovariše,
Još dva hata za se izabrali,
Jakšić Šćepan okroči đogina,
Al' da vidiš pašinu Hajkunu!
U odaje paši ulazila,
Pašinu je sablju dovatila,
O kojoj su dva gajtana zlatna,
A u njoj je alem kamen dragi.
Valja sablja po Nova Pazara;
Pa iziđe pred sarajli kulu,
Dade sablju na konja Šćepanu:
"Na ti sablju, dragi gospodaru!
"Kad se tamo drumom zaturimo,
"Ako bi se đegođ naturilo,
"Da se s puta ne makneš grđemu."
A Šćepan je ćordu pripasao,
A đevici riječ besjedio:
"Jaši konja, za Boga, Hajkuno!"
A Hajkuna njemu besjedila:
"Stani malo, moje oči crne!
"Da do paše u odaju pođem,
"Da dovatim divan-kabanicu,
"Što je pusta od žežena zlata
"I po zlatu iskićena divno:
"Sve strelice i drago kamenje,
"Te se sija, kao sunce žarko."
Kad iznese divan-kabanicu
I dade je na konja Šćepanu,
Tada bula konja okročila,
Pobjegoše poljem od Pazara,
Jednu noćcu mlogo prelaziše,
Tri b' konaka ćiridžijam' bila:
Mrknulo je u Nove Pazare,
A svanulo više Bijograda
Zdravo Šćepan u Bijograd dođe
I dovede Tursku bulu mladu,
Nabavio dvan'est kaluđera,
Krstiše je i zlamenovaše,
I uze je za vjernu ljubovcu.
To je bilo kad se i činilo,
Već za slavu Boga da molimo
I za zdravlje vladike svetoga,
Amin' Bože, vazda te molimo!

Sveci blago dijele

Mili Bože! čuda velikoga!
Ili grmi, il' se zemlja trese!
Il' udara more u bregove?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Nit' udara more u bregove,
Već dijele blago svetitelji:
Sveti Petar i sveti Nikola,
Sveti Jovan i sveti Ilija,
I sa njima sveti Pantelija;
Njim' dolazi Blažena Marija,
Roni suze niz bijelo lice.
Nju mi pita Gromovnik Ilija:
"Sestro naša, Blažena Marija!
"Kakva ti je golema nevolja,
"Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Blažena Marija:
"A moj brate, Gromovnik Ilija!
"Kako ne ću suze proljevati,
"Kad ja idem iz zemlje Inđije,
"Iz Inđije iz zemlje proklete?
"U Inđiji teško bezakonje:
"Ne poštuje mlađi starijega,
"Ne slušaju đeca roditelja;
"Roditelji porod pogazili,
"Crn im bio obraz na divanu
"Pred samijem Bogom istinijem!
"Kum svog kuma na sudove ćera,
"I dovede lažljive svjedoke
"I bez vjere i bez čiste duše,
"I oglobi kuma vjenčanoga,
"Vjenčanoga ili krštenoga;
"A brat brata na mejdan zaziva;
"Đever snasi o sramoti radi,
"A brat sestru sestrom ne doziva."
Njoj govori Gromovnik Ilija:
"Sejo naša, Blažena Marija!
"Utri suze od bijela lica,
"Dok mi ovđe blago pod'jelimo,
"Otić' ćemo Bogu na divane,
"Molićemo Boga istinoga,
"Nek nam dade ključe od nebesa,
"Da zatvorim' sedmera nebesa,
"Da udarim' pečat na oblake,
"Da ne padne dažda iz oblaka,
"Plaha dažda, niti rosa tiha,
"Niti noću sjajna mjesečina,
"Da ne padne za tri godinice;
"Da ne rodi vino ni šenica,
"Ni za crkvu časna leturđija."
Kad to čula Blažena Marija,
Utr suze od bijela lica.
Kada sveci blago pod'jeliše:
Petar uze vince i šenicu,
I ključeve od nebeskog carstva;
A Ilija munje i gromove;
Pantelija velike vrućine;
Sveti Jovan kumstvo i bratimstvo.
I krstove od časnoga dreva;
A Nikola vode i brodove;
Pa odoše Bogu na divane,
Moliše se tri bijela dana
I tri tavne noći bez prestanka,
Moliše se, i umoliše se:
Bog im dade od nebesa ključe,
Zatvoriše sedmera nebesa,
Udariše pečat na oblake,
Te ne pade dažda iz oblaka,
Plaha dažda, niti rosa tiha,
Nit' obasja sjajna mjesečina:
I ne rodi vino ni šenica,
Ni za crkvu časna leturđija.
Puno vreme za tri godinice:
Crna zemlja ispuca od suše,
U nju živi propadoše ljudi;
A Bog pusti tešku bolezanju,
Bolezanju strašnu srdobolju,
Te pomori i staro i mlado,
I rastavi i milo i drago.
Cio ostalo, to se pokajalo,
Gospodina Boga vjerovalo.
I ostaše Božji blagosovi,
Da ne padne leda ni snijega
Do jedan put u godini dana;
Kako onda, tako i danaske.
Bože mili, na svem tebe vala!
Što je bilo, više da ne bude!

Smrt Jova Despotovića

Razbolje se Despotović Jovo
U Srijemu u toj zemlji ravnoj
U lijepu selu Kupinovu,
Na smrt je se Jovo razboljeo
Pa dozivlje slugu Milutina:
"Milutine, vjerna moja slugo!
"Ti upregni konje u hintove,
"Pak ti trči, štogođ brže možeš,
"Krušedolu b'jelu manastiru,
"Te mi zovni mog rođenog brata,
"Moga brata, Maksima vladiku,
"I kaži mu, ništa Ne zataji,
"Da sam se ja na smrt razboljeo;
"Pak odanle okreni hintove,
"Trči brže mjestu Berkasovu,
"Te mi zovni moju staru majku,
"Staru moju majku Anđeliju,
"Al' njoj Nemoj pravo kazivati,
"Da sam se ja na smrt razboljeo,
"Već joj kaži od mene pozdravlje,
"Da se ja sad na vojsku opremam
"Preko mora za devet godina,
"Pa je zovem, da me blagosovi."
To je sluga hitro poslušao,
Te upreže konje u tri reda,
Ode pravo divnu Krušedolu,
Te kazuje Maksimu vladici,
Da se Jovo na smrt razboljeo,
Pak odanle okrenu hintove,
Ode pravo mjestu Berkasovu,
Te kazuje majci Anđeliji,
Da se Jovo na vojsku oprema
Preko mora za devet godina,
Pak je zove da ga blagosovi.
Veli njemu majka Anđelija:
"Milutine, naša vjerna slugo!
"Pričekaj me tri bijela dana,
"Dok um'jesim bijele kolače
"I dok spremim tanane košulje,
"Da ponesem na dar mome Jovu."
Al' govori sluga Milutine:
"Oj Boga mi, gospo Anđelija!
"Jovo tebe čekati ne može,
"Jer je njemu hitna knjiga došla;
"Već ponesi u brašnu kolače,
"A košulje u bijelu platnu."
Od ina se majci ne mogaše,
Veće spremi u brašnu kolače,
A košulje u bijelu platnu,
Pake sjede u lake hintove,
Otidoše preko Sr'jema ravna.
Kad su bili blizu Kupinova,
Oko dvora sluge gologlave,
A pušteni konji po livadi
Bez sedala i bez pokrovaca,
Nit' se čuju bubnji ni svirale,
Nit' se viju alaji barjaci;
Tad' govori majka Anđelija:
"Milutine, naša vjerna slugo!
"Kad se Jovo na vojsku oprema,
"Što mu sluge idu gologlave?
"Što s' pušteni konji po livadi
"Bez sedala i bez pokrovaca?
"Što ne biju bubnji i svirale?
"Što s' ne viju alaji barjaci?"
Veli njojzi sluga Milutine:
"Draga gospo, majko Anđelija!
"Valja da je gospodar na ručku,
"Pa u zdravlje pije rujno vino
"I za srećna puta Boga moli,
"Za to su mu sluge gologlave;
"Što su vrani konji po livadi
"Bez sedala i bez pokrovaca,
"Pušteni su da se ponapasu,
"Spremaju se dalek' putovati;
"Bubnji bili, pak su i prestali;
"Vijali se alaji barjaci,
"Dunu vjetar od Fruške planine,
"Pa barjake zemlji položiše."
Kad su bili pred bijele dvore,
Tu se majka jadu dosjetila;
Kad uljeze u bijele dvore,
Al' se Jovo sa dušicom bori,
Više njega Maksime vladika,
Čati bratu samrtnu molitvu.
Kad to viđe majka Anđelija,
Zakukala, kano kukavica:
"Jao Jovo, moje rane grdne!
"Što će, Jovo, Srijem zemlja ravna?
"Što će, Jovo, tvoji b'jeli dvori?
"Što će, Jovo, tvoji vrani konji,
"Vrani konji i sivi sokoli?
"Što će, Jovo, tvoje pusto blago?
"Što će, Jovo, tvoja vjerna ljuba?
"Što će, Jovo, tvoja stara majka?"
Tad' se Jovo iz mrtvih povrati,
Pa mrtvačkim progovara glasom:
"Srijem zemlja steć' će gospodara
"Il' boljega, ili će gorega;
"Moji konji i sivi sokoli
"I bijeli ukraj Save dvori
"Mome bratu Zmajognjenom Vuku;
"Moje blago mojoj staroj majci,
"Nek se rani i oda zla brani;
"Moja ljuba, al' je roda tuđa,
"Ona me je često opadala
"Mome bratu Maksimu vladici:
"Despot Jovan hodi po Srijemu,
"Te on ljubi mlade i đevojke;"
"Al' ni njojzi žao ne učin'te:
"Podajte joj tri tovara blaga,
"Nek se rani, dok je sreća nađe."
To izusti Despotović Jovo,
To izusti, a dušu ispusti.

Smrt vojvode Prijezde

Česte knjige idu za knjigama,
Od koga li, kome li dolaze?
Od Memeda od cara Turskoga,
A dolaze do Stalaća grada,
Do Prijezde vojvode Stalaćka:
"O Prijezda, vojvodo Stalaćka!
"Pošlji meni do tri dobra tvoja:
"Prvo dobro sablju navaliju,
"Koja seče drvlje i kamenje,
"Drvo, kamen i studeno gvožđe;
"Drugo dobro ždrala konja tvoga,
"Koji konjic može preletiti
"Zasobice i po dva bedena,
"Treće dobro tvoju ljubu vernu."
Gledi knjigu vojvoda Prijezda,
Onu gledi, drugu sitnu piše:
"Car:Memede, Turski gospodaru!
"Kupi vojske, koliko ti drago,
"Pod Stalaća, kad je tebi drago,
"Udri Stalać, kako ti je drago,
"Ja ti dobra ne dam pi jednoga;
"Ja sam sablju za sebe kovao,
"A ždrala sam za sebe ranio,
"A ljubu sam za sebe doveo;
"Pa ti ne dam dobra ni jednoga."
Diže vojsku Turski car Memede,
Diže vojsku, ode pod Stalaća,
Bio Stalać. tri godine dana,
Nit' mu odbi drva ni kamena,
Nit' ga kako može osvojiti,
Ni pak kako može ostaviti.
Jedno jutro u oči nedelje
Popela se Prijezdina ljuba
Na bedena malena Stalaća,
Pa s bedena u Moravu gledi,
Al' Morava mutna ispod grada,
Pa besedi Prijezdina ljuba:
"O Prijezda, dragi gospodaru!
"Ja se bojim, dragi gospodaru,
"Nas će Turci lagumom dignuti."
Al' besedi vojvoda Prijezda:
"Muči ljubo, mukom se zamukla!
"Gdi će biti lagum pod Moravom?
Po gem došla ta nedelja prva
I gospoda otišla u crkvu
I Božju su službu ostajali;
Kad gospoda izišla iz crkve,
Tad' besedi vojvoda Prijezda:
"O vojvode, moja desna krila!
"Krila moja, s vama ću letiti,
"Da ručamo, da se napijemo,
"Da na gradu vrata otvorimo,
"Da na Turke juriš učinimo,
"Pa što nama bog i sreća dade."
Pa Prijezda ljubu dozivaše:
"Idi, ljubo, u pivnice donje,
"Te donesi vina i rakije."
Uze Jela dva kondira zlatna,
Pa otide u pivnice donje.
Kad gospođa pred pivnicu došla,
Al' pivnica puna janičara,
Papučama piju vino ladno
A u zdravlje Jelice gospođe,
S pokoj[1] duše Prijezde vojvode
Kad to vidi Jelica gospođa,
Ta kondirom o kamen udari,
Pa potrča u gospodske dvore:
"Zlo ti vino, dragi gospodaru!
"Zlo ti vino, a gora rakija!
"Pivnica ti puna janičara,
"Papučama piju vino ladno,
"A za moje zdravlje namenjuju,
"A tebeka živa saranjuju,
"Saranjuju, za dušu ti piju."
Onda skoči vojvoda Prijezda,
Te na gradu otvori kapiju,
Pa na Turke juriš učiniše,
Te se biše i sekoše s Turci
Dok pogibe šezdeset vojvoda,
Nji šezdeset, iljade Turaka;
Tad' se vrati vojvoda Prijezda,
Pa za sobom zatvori kapiju,
Pa potrže sablju navaliju,
Ždralu konju odsiječe glavu:
"Jao ždrale, moje dobro drago!
"Ta neka te Turski car ne jaše!"
Prebi britku sablju navaliju.
"Navalija, moja desna ruko!
"Ta neka te Turski car ne paše!"
Pa otide gospođi u dvore,
Pa gospođu privati za ruku:
"O Jelice, gospođo razumna!
"Ili voliš sa mnom poginuti,
"Il" Turčinu biti ljuba verna?"
Suze roni Jelica gospođa:
"Volim s tobom časno poginuti,
"Neg' ljubiti na sramotu Turke;
"Ne ću svoju vjeru izgubiti
"I časnoga krsta pogaziti."
Uzeše se oboje za ruke,
Pa odoše na beden Stalaća,
Pa besedi Jelica gospođa:
"O Prijezda, dragi gospodaru!
"Morava nas voda odranila,
"Nek Morava voda i sarani!"
Pa skočiše u vodu Moravu.
Car je Memed Stalać osvojio,
Ne osvoji dobra ni jednoga.
Ljuto kune Turski car Memede:
"Grad-Stalaću, da te Bog ubije!
"Doveo sam tri iljade vojske,
"A ne vodim, nego pet stotina."

Smrt majke Jugovića

Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovo vojska,
U toj vojsci devet Jugovića
I deseti star Juže Bogdane;
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana.
Što molila Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova,
Ona leti nad Kosovo ravno,
Mrtvi nađe devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana,
I više nji devet bojni koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobri konja,
A pored nji devet ljuti lava.
Tad' zavrišta devet dobri konja,
I zalaja devet ljuti lava,
A zaklikta devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobri konja,
I uzima devet ljuti lava,
I uzima devet sokolova,
Pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
Malo bliže pred nju išetale,
Zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobri konja,
Zalajalo devet ljuti lava,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u po noći,
Al' zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanove ljube:
"Snao moja, ljubo Damjanova!
"Što nam vrišti Damjanov zelenko?
"Al' je gladan šenice bjelice,
"Ali žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova!
"Nit' je gladan šenice bjelice,
"Niti žedan vode sa Zvečana,
"Već je njega Damjan naučio
"Do po noći sitnu zob zobati,
"Od po noći na drum putovati;
"Pak on žali svoga gospodara
"Što ga nije na sebi donijo."
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad u jutru danak osvanuo,
Ali lete dva vrana gavrana,
Krvava im krila do ramena,
Na kljunove b'jela pjena trgla;
Oni nose ruku od junaka
I na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci;
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snao moja, ljubo Damjanova!
"Bi l' poznala, čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova!
"Ovo j' ruka našega Damjana,
"Jera burmu ja poznajem, majko,
"Burma sa mnom na vjenčanju bila."
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tijo besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko!
"Gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
"Ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Nadula se Jugovića majka,
Nadula se, pa se i raspade
Za svojije devet Jugovića
I desetim star-Jugom Bogdanom.

Turci u Marka na slavi

Boga moli Kraljeviću Marko
Od godine opet do godine,
Da proslavi krsno ime krasno,
Krasno ime, svetog letnog Đurđa,
Da mu Turci na sveto ne dođu;
A kad Marku sveti Đurađ dođe,
Svu gospodu na sveto zaziva,
U dvoru mu tri sofre bijau;
Prva sofra dvanaest vladika,
Druga sofra gospoda rišćanska,
Treća sofra ništi i ubogi;
Marko služi vino sveštenikom,
I ubavoj gospodi rišćanskoj,
Majka služi nište i uboge,
L Jelica nosi đakonije,
Vaistinu poslao na stražu,
Da mu čuva stražu od Turaka,
Da mu Turci na sveto ne dođu.
Otud idu tri age careve
I za njima triest janjičara,
U glas viču tri age careve
I za njima triest janjičara:
"Kaurine, otvori kapiju,
"Da vidimo, ludi kaurine,
"Kako Marko krsno ime služi."
Sluga lepo Turski odgovara:
"Man'te' me se, Turci janjičari!
"Ja vam ne smem otvoriti vrata,
"Ja se bojim gospodara moga."
Al' to Turci ništa i ne mare,
Potrgoše triest buzdovana,
Na kapiji oboriše vrata,
Na slugana pleća nabrojiše
Triest i šest zlatni buzdovana,
Dobro sluga leđa namekšaše.
Kad junaku bojak dosadio
I junačka pleća utrnula,
Ode Marku u dvore plačući,
Besedi mu Kraljeviću Marko:
"Vaistina, moje čedo drago!
"Što je, sine, te suze prolivaš?
"Il' si gladan, il' si žedan, sine?
"Ako s' gladan, eto đakonije;
"Ako s' žedan, eto vina ladna:
"Nemoj grozne suze prolivati,
"Ne skrvi mi moje ime krsno."
Al' besedi sluga Vaistina:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Nit' sam gladan pa niti sam žedan:
"Zlo je mene izelo iz leba,
"A gore me iz vina popilo
"A u tvome dvoru gospodskome:
"Ti me posla da ti čuvam stražu;
"Tko bi tebi sačuvao stražu?
"Otud idu tri age careve
"I za njima triest janjičara,
"U glas viču tri age careve:
""Kaurine, otvori kapiju,
""Da vidimo, ludi kaurine,
""Kako Marko krsno ime služi." "
" Ja im lepo Turski odgovaram:
""Man'te me se, Turci janjičari!
""Ja vam ne smem otvoriti vrata,
""Ja se bojim gospodara moga;" "
"No to Turci ništa i ne mare,
"Potrgoše triest buzdovana,
"Na kapiji oboriše vrata,
"I na moja pleća nabrojiše
"Triest i šest zlatni buzdovana."
Kad je Marko saslušao reči,
Uze Marko sablju i buzdovan,
Pa se stade sofri zaklinjati:
"Čujete li, sofro i gospodo!
"Tako mene ne rodila majka.
"Plemenita gospođa kraljica,
"Ne mogu vam Prilip nakititi
"Ni bosiljkom ni rumenom ružom,
"Već sve redom Turskijem glavama."
A stade ga zakljinjati majka,
Plemenita gospođa kraljica:
"Ne moj Marko, moje čedo drago!"
Majka vadi dojke iz nedara:
"Ne ubila t' rana materina!
"Nemoj danas krvi učiniti,
"Danas ti je krsno ime krasno:
"Tko ti danas u dvorove dođe,
"Napoj žedna, a narani gladna
"Za dušicu tvoji roditelja
"I za zdravlje tvoje i Jelino."
To je Marko poslušao majke,
Sablj' ostavi, buzdovan ne ktede,
U dvor idu za nevolju Turci,
Pa i seda za trpezu redom;
"Vaistina, donesi im vina,
"Dušo Jelo, nosi đakoniju."
Sluga nosi vino i rakiju,
A Jelica carsku đakoniju;
Užinaše, napiše se vina.
Kad se Turci ponapiše vina,
Turci Turski međ' sobom besede:
"More, društvo! ajd' da putujemo,
"Dok nam nije prisela užina."
Misle Turci, ne zna Turski Marko,
Al' je Marko u cara dvorio
Preko mora u Šamu Turskome,
Dvorio ga za sedam godina,
Pa je čisto Turski naučio,
Kar' da ga je Turkinja rodila;
Pa je Marko Turkom besedio:
"More Turci, sed'te, pijte vino,
"Plaćajte mi slugi melemašče;
"Baš ako li i tako ne ćete,
"Vi stanite, da vam odudarim
"Po jedared mojim buzdovanom,
"U mom više buzdovanu nema,
"Četrdeset oka ladna gvožđa,
"Dvaest oka lepa čista srebra,
"I šest oka žeženoga zlata:
"Jedno s drugim šeset i šest oka;
"To vidite da ste zaslužili,
"Poklem ste mi vrata oborili,
"Na mog sluge pleća nabrojili
"Triest i šest zlatni buzdovana "
Al' sve Turke povata groznica
Od Markova strašna buzdovana:
Svaki vadi po dvaest dukata,
Age vade po triest dukata,
Meću Marku na skut na dolamu,
Ne bi li se beda ostavila;
Al' se beda ostaviti ne će'
Kaurin se vina ponapio,
Rad je s Turci da zamete kavgu:
"More, Turci, sed'te, šfe vino,
"Daruj dete vašu kravajnošu,
"Nije moja Jela robinjica,
"Na sebi je svilu pomrčila,
"Dok je vama užinu ponela."
Al' je Turkom golema nevolja.
Već u jedni ponestalo blaga,
Uzaima jedan od drugoga,
Svaki vadi po deset dukata,
Age vade po dvaest dukata,
Meću Marku na skut na dolamu,
Grće Marko u džepove rukom.
Ode Marko u dvor pevajući
Jevrosimi svojoj staroj majki.
"Jevrosima, moja stara majko!
"Ne uzimam blago od Turaka,
"Ne uzimam, što ja blaga nisam,
"Već uzimam blago od Turaka,
"Nek se peva i nek pripoveda,
"Što j' činio Marko od Turaka "
Odoš' Turci iz dvora plačući,
Turci Turski međ' sobom besede:
"Bog ubio svakoga Turčina,
"Koji više kaurinu dođe,
"Kad kaurin krsno ime služi!
"Što dadosmo za jednu užinu,
"Bila b' rana za godinu dana."

Uroš i Mrnjavčevići

Sastala se četiri tabora
Na ubavu na polju Kosovu
Kod bijele Samodreže crkve:
Jedno tabor Vukašina kralja,
Drugo tabor despota Uglješe,
Treće tabor vojevode Gojka,
A četvrto carević:Uroša;
Carevi se otimlju o carstvo,
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu, na kome je carstvo.
Kralj Vukašin veli: "Na mene je;"
Despot Uglješ: "Nije, neg' na mene;"
Vojvod' Gojko: "Nije, neg' na mene;"
Ćuti nejak carević Urošu,
Ćuti d'jete, ništa ne besjedi,
Jer ne smije od tri bratijenca,
Bratijenca, tri Mrnjavčevića.
Piše knjigu Vukašine kralju,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga
Do onoga protopop-Nedeljka,
Neka dođe na Kosovo ravno,
Da on kaže, na kome je carstvo;
On je sv'jetla cara pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
U njega su knjige starostavne.
Piše knjigu despote Uglješa,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga,
Do onoga protopop-Nedeljka;
Treću piše vojevoda Gojko,
I on šilje ognjena čauša;
A četvrtu carević Urošu,
Piše knjigu, i šilje čauša.
Sva četiri sitne knjige pišu
I pošilju ognjene čauše
Sve potajno jedan od drugoga.
Sastaše se četiri čauša
U Prizrenu gradu bijelome
Kod dvorova protopop-Nedeljka,
Ali prota doma ne bijaše,
No u crkvi bješe na jutrenji,
Na jutrenji i na leturđiji.
Kol'ko s' silni ognjeni čauši,
Koliko su silni od silnijeh,
Te ne kćeše konje odjahati,
No u crkvu konje nagoniše,
Potegoše pletene kandžije,
Udaraju protopop:Nedeljka:
"Brže hajde, protopop:Nedeljko,
"Brže hajde na Kosovo ravno,
"Da ti kažeš, na kome je carstvo;
"Ti si sv'jetlog cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"U tebe su knjige starostavne;
"Ja l' ćeš sada izgubiti glavu."
Suze roni protopop Nedeljko,
Suze roni, pa njima govori:
"Odbijte se, silni od silnijeh,
"Dok u crkvi zakon savršimo,
"Znati će se, na kome je carstvo."
Tako su se oni uzmaknuli.
A kad zakon Božji savršiše,
Izljegoše pred bijelu crkvu,
Tad' govori protopop Nedeljko:
"Đeco moja, četiri čauša!
"Ja sam sv'jetla cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"Al' ga nisam pitao za carstvo,
"Već za grije, što je sagr'ješio;
"No idite u Prilipa grada
"Do dvorova Kraljevića Marka,
"A do Marka, do mojega đaka,
"Kod mene je knjigu naučio,
"Kod cara je Marko pisar bio,
"U njega su knjige starostavne,
"I on znade, na kome je carstvo;
"Vi zovite na Kosovo Marka,
"Hoće Marko pravo kazivati,
"Jer se Marko ne boji nikoga,
"Razma jednog Boga istinoga."
Otidoše četiri čauša,
Otidoše ka Prilipu gradu,
B'jelu dvoru Kraljevića Marka.
Kad su bili pred bijele dvore,
Udariše zvekirom na vrata,
To začula Jevrosima majka,
Pa doziva svoga sina Marka:
"Sine Marko, moje čedo drago!
"Tko udara zvekirom na vrata?
"Baš ka' da su babovi čauši."
Usta Marks, te otvori vrata,
Čauši se pokloniše Marku:
"Božja t' pomoć, gospodaru Marko!"
A Marko ih omilova rukom:
"Dobro došli, moja đeco draga!
"Jesu l' zdravo Srblji vitezovi,
"I čestiti carevi i kralji?"
Čauši se smjerno pokloniše:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Sve je zdravo, ali nije mirno:
"Gospoda se teško zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Tebe zovu na Kosovo ravno,
"Da im kažeš na kome je carstvo."
Ode Marko u gospodske dvore,
Pak doziva Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja mila majko!
"Gospoda se jesu zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Mene zovu na polje Kosovo,
"Da im kažem, na kome je carstvo."
Kol'ko Marko težio na pravdu,
Tol'ko moli Jevrosima majka:
"Marko sine jedini u majke!
"Ne bila ti moja rana kleta,
"Nemoj, sine, govoriti krivo
"Ni po babu, ni po stričevima,
"Već po pravdi Boga istinoga;
"Nemoj, sine, izgubiti duše;
"Bolje ti je izgubiti glavu,
"Nego svoju ogr'ješiti dušu."
Uze Marko knjige starostavne,
Pa opremi sebe i Šarina,
Šarinu se na ramena baci
Otidoše u Kosovo ravno.
Kad su bili kraljevu šatoru,
Reče tade Vukašine kralje:
"Blago mene do Boga miloga!
"Eto mene moga sina Marka,
"On će kazat, na mene je carstvo,
"Od oca će ostanuti sinu."
Marko sluša, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe Uglješa vojvoda,
Tad' Uglješa riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Oba ćemo bratski carovati."
Šuti Marko, ništa ne besjedi,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe vojevoda Gojko,
Tade Gojko riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kad je Marko još nejačak bio,
"Ja sam Marka vrlo milovao,
"U svilena njedra uvijao,
"Kano krasnu od zlata jabuku;
"Kud sam gođe na konju hodio,
"Sve sam Marka sa sobom vodio;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Ti ćeš, Marko, prvi carovati,
"A ja ću ti biti do koljena."
Šuti Marko, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu,
Pravo ode bijelu šatoru,
Ka šatoru nejaka Uroša,
Dogna Šarca caru do šatora,
Onđe Marko Šarca odsjednuo.
Kad ga viđe nejaki Urošu,
Lako skoči sa svil'na dušeka,
Lako skoči, pake progovori:
"Blago mene! eto moga kuma,
"Eto kuma, Kraljevića Marka,
"On će kazat' na kome je carstvo."
Ruke šire, u grla se grle,
U bijelo cjelivaju lice,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa sjedoše na svil'na dušeka.
Tako malo vreme postajalo,
Danak prođe, tavna noćca dođe;
Kad u jutru jutro osvanulo,
I pred crkvom zvona udariše,
Sva gospoda došla na jutrenje,
U crkvi su službu savršili,
Izljegoše iz bijele crkve,
U stolove pred crkvu sjednuli,
Šećer iju, a rakiju piju,
Marko uze knjige starostavne,
Knjige gleda, a govori Marko:
"A moj babo, Vukašine kralju!
"Malo l' ti je tvoje kraljevine?
"Malo l' ti je? Ostala ti pusta!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, despote Uglješa!
"Malo l' ti je despotstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s" o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, vojevoda Gojko!
"Malo l' ti je vojvodstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"Vidite li, Bog vas ne vidio!
"Knjiga kaže, na Urošu carstvo,
"Od oca je ostanulo sinu,
"Đetetu je od koljena carstvo.
"Njemu carstvo care naručio
"Na samrti, kad je počinuo."
Kad to začu Vukašine kralju,
Skoči kralju od zemlje na noge,
Pa potrže zlaćena handžara,
Da ubode svoga sina Marka,
Bježi Marko ispred roditelja,
Jer se njemu, brate, ne pristoji
Sa svojim se biti roditeljem,
Bježi Marko oko b'jele crkve,
Oko b'jele crkve Samodreže,
Bježi Marko, a ćera ga kralju,
Dok su triput kolo sastavili
Oko b'jele Samodreže crkve,
Gotovo ga bješe sustigao,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Bjež' u crkvu, Kraljeviću Marko!
"Vidiš, đe ćeš danas poginuti,
"Poginuti od svog roditelja,
"A za pravdu Boga istinoga."
Crkvena se otvoriše vrata,
Marko bježi u bijelu crkvu,
Za njime se vrata zatvorila.
Kralj dopade na crkvena vrata,
Po direku udari handžarom,
Iz direka krvca pokapala,
Tad' se kralje bio pokajao,
Te je riječ bio govorio:
"Lele mene do Boga jednoga!
"Đe pogubih svoga sina Marka."
Al' iz crkve nešto progovara:
"A čuješ li? Vukašine kralje!
"Ti nijesi posjekao Marka,
"Već pos'ječe Božjega anđela."
Na Marka je vrlo žao kralju,
Te ga ljuto kune i proklinje:
"Sine Marko, da te Bog ubije!
"Ti nemao groba ni poroda!
"I da bi ti duša ne ispala,
"Dok Turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga blagosilja:
"Kume Marko, Bog ti pomogao!
"Tvoje lice sv'jetlo na divanu!
"Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
"Nada te se ne našlo junaka!
"Ime ti se svuda spominjalo,
"Dok je sunca i dok je mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se steklo.

Car Kostantin i đače samouče

Slavu slavi care Kostantine
U proljeće čestit danak Đurđev,
Tri je care sovre postavio:
Jedna sovra od suvoga zlata,
Druga sovra od srebra čistoga,
Treća sovra drva šimširova.
Koja sovra od suvoga zlata,
Za njom sjedi dvanaest vladika
I četiri stare patrijare;
Koja sovra od srebra čistoga,
Za njom sjedi trista kaluđera;
Koja sovra drva šimširova,
Za njom Sjedi trista đece đaka,
Među njima đače samouče.
Al' pošeta care Kostantine,
On se šeta od sovre do sovre,
Kad došeta sovri suva zlata,
Đeno sjedi dvanaest vladika
I četiri stare patrijare,
Smjerno im se care poklonio
I ovako njima besjedio:
"O za Boga! dvanaest vladika!
"I četiri stare patrijare!
"Ne bi ste l' mi mogli duvovati:
"Ja sam težak grije učinio:
"Jesam bio svoje roditelje
"Kako bih se grija ostajao?"
Veli njemu dvanaest vladika
I četiri stare patrijare,
Ne govore Bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati:
"Ti načini krune pozlaćene
"Sve od srebra i suvoga zlata
"A iskiti dragijem kamenjem,
"Te pokloni na dvan'est vladika
"I četiri stare patrijare,
"Tako ćeš se grija ostajati."
Opet šeta care Kostantine,
Dok došeta sovri srebra čista,
Đeno sjedi trista kaluđera,
Smjerno im se care poklonio
I ovako njima besjedio:
"Oci sveti, trista kaluđera!
"Ne bi l' mogli meni duvovati:
"Ja sam grije težak učinio:
"Jesam bio svoje roditelje,
"Kako bih se gruja ostajao?"
Veli njemu trista kaluđera,
Ne govore Bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati;
"Ti nam piši trista parusija
"Baš na ovo trista kaluđera,
"Još pogradi b'jele manastire,
"Đe će življet' mlogi kaluđeri,
"Za te molit' Boga bez prestanka,
"Tako ćeš se grija ostajati."
Opet šeta care Kostantine,
Dok došeta sovri najposljednjoj,
Najposljednjoj, drva šimširova,
Đeno sjedi trista đece đaka,
Među njima đače samouče,
I njima se care poklonio,
I ovako bio besjedio;
"Đeco moja, tri stotine đaka!
"Ne bi ste l' mi mogli duvovati:
"Ja sam grije težak učinio:
"Jesam bio svoje roditelje,
"Kako bih se grija ostajao?"
Đeca muče, ništa ne govore,
No besjedi samouče đače,
Ne govori caru po hateru,
Već govori Bogu po zakonu:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati:
"Ti načini lučevu ćeliju,
"Namaži je lojem i katranom,
"Zatvori se, care, u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
"Neka gori s večer' do svijeta,
"Ak' ostaneš, care, u ćeliji,
"Onda si se grija ostajao."
Kad to čuo care Kostantine,
To je njemu vrlo mučno bilo,
Pa on gradi lučevu ćeliju,
Namaza je lojem i katranom,
U nju baca đače samouče,
Zatvori ga care u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
Ona gori s večer' do svijeta.
Kad u jutru bijel dan osvanu,
Rano rani care Kostantine,
Da obiđe đače i ćeliju;
Kad je care dolje dohodio,
Od ćelije ništa do pepela,
Nasred njega samouče đače;
U ruku mu knjige saltijeri,
Te se moli Bogu po zakonu.
Kad to viđe care Kostantine,
On se bješe vrlo začudio,
Kako osta đače samouče,
Brže gradi lučevu ćeliju,
Namaza je lojem i katranom,
Zatvori se care u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
Ona gori s večer' do svijeta;
Kad u jutru danak osvanuo,
Poranilo samouče đače,
Da obiđe cara i ćeliju;
Kad je đače tamo dohodilo,
Od ćelije ništa do pepela,
Ono traži cara po pepelu,
Desnu mu je nahodilo ruku,
Ruka mu se desna posvetila.
Što se caru ruka posvetila,
Njom je mloga dobra učinio:
Mloge gladne jeste naranio,
A žedne je care napojio,
Gole, bose jeste preođeo,
Nadgledao ništa i uboga;
Za to mu se posvetila ruka.

Carica Milica i Vladeta vojvoda

Pošetala carica Milica
Ispod grada bijela Kruševca
S njome šeću dvije mile kćeri:
Vukosava i lijepa Mara;
K njima jezdi Vladeta vojvoda
Na doratu na konju dobrome;
Vladeta je konja oznojio
I u b'jelu pjenu obukao.
Pita njega carica Milica:
"Oj Boga ti, kneževa vojvodo!
"Što si tako konja oznojio?
"Ne ideš li sa polja Kosova?
"Ne viđe li čestitoga kneza,
"Gospodara i moga i tvoga?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Oj Boga mi, carice Milice!
"Ta ja idem sa polja Kosova,
"Al' ne viđeh čestitoga kneza,
"Već ja viđeh kneževa zelenka,
"Ćeraju ga po Kosovu Turci,
"A knez mislim da je poginuo."
Kad to začu carica Milica,
Proli suze niz bijelo lice,
Pak još pita Vladetu vojvodu:
"Još mi kaži, kneževa vojvodo!
"Kad si bio na Kosovu ravnu,
"Ne viđe li devet Jugovića
"I desetog starog Jug-Bogdana"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
"I ja viđeh devet Jugovića
"I desetog starog Jug-Bogdana.
"Oni bjehu u pola Kosova,
"Krvave im ruke do ramena
"I zeleni mači do balčaka;
"Ali su im malaksale ruke
"Sijekući po Kosovu Turke."
Još mu reče carica Milica:
"Stan' počekaj, kneževa vojvodo!
"Ne viđe li još dva zeta moja:
"Brankovića, Miloš-Obilića?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
"I ja viđeh Miloš-Obilića:
"On stajaše u polju Kosovu,
"Na bojno se koplje naslonio.
"Bojno mu se koplje prelomilo,
"Pak na njega Turci navališe,
"Do sad mislim da je poginuo;
"Al' ne viđeh Vuka Brankovića,
"Ne viđeh ga, ne vid'lo ga sunce!
"On izdade čestitoga kneza,
"Gospodara i moga i tvoga."

Časni krsti

Vino pije care Kostadine
U lijepu mestu Carigradu
U svojemu dvoru gospodskome,
Šnjime piju Božji apostoli:
Sveti Petar i apostol Pavle;
Al' besedi care Kostadine:
"O vrъovni božji apostoli!
"Gdi su sade naši časni krsti?"
"U koga su cara čestitoga?"
A besede Božji apostoli:
"O veliki care Kostadine!
"Naši s' krsti u zemlji Jevrejskoj,
"U prokleta cara Jevrejina;
"Diži, care, svu vojsku rišćansku,
"Idi s vojskom na zemlju Jevrejsku,
"Te poaraj svu zemlju Jevrejsku
"Poaraj je i ognjem popali,
"I uvati cara Jevrejina,
"Te ga muči mukam' svakojakim;
"Al' je tvrda vera u Čivuta,
"Na muka će care umrijeti,
"Časni krsta ne će prokazati;
"Makni, care, žestoke čauše
"Do bogata dvora carevoga,
"Od carice čedo ugrabite,
"Ti naloži do dva ognja živa,
"Metni čedo međ' dva ognja živa,
"Neka pišti, kano zmija ljuta,
"A svaka je majka milostiva
"I na svoje čedo žalostiva.
"Carica će krste prokazati."
Kad je care razabrao reči,
Knjige piše na četiri strane,
Te pokupi svu vojsku rišćansku,
Ode s vojskom na zemlju Jevrejsku,
Svu Jevrejsku zemlju poarao,
Poarao, ognjem popalio,
Uvatio cara Jevrejskoga,
Mučio ga mukam' svakojakim:
Prebio mu i noge i ruke,
Povadio i oči i zube,
Na teški ga muka umorio,
Al' je tvrda vera u Čivuta,
Gdi na muka care poginuo,
Časni krsta ne te da prokaže!
Car namače žestoke čauše
Do bogata dvora carevoga,
Od carice čedo ugrabiše,
Naložiše do dva ognja živa,
Metnuš' čedo međ' dva ognja živa.
Pisnu čedo, kako zmija ljuta,
A pristupa prokleta Jevrejka,
A pristupa, a suze proliva,
Ljubi cara u skut i u ruku,
Čarnu zemlju, gdi papučom stoji.
"O veliki care Kostadine!
"O čestiti care Kostadine!
"Od ognja mi čedo odmaknite,
"Ja ću vaše krste prokazati."
Pa zausti prokleta Jevrejka,
Zaustila krste da prokaže,
Pa i opet ne te prokazati!
Planu care, kako vatra živa:
"Bliže k ognju čedo primaknite!
"Bliže k ognju čedo primakoše,
Pisnu čedo, kako zmija ljuta,
Suze roni prokleta Jevrejka,
Vrlo moli cara Kostadina:
"O veliki care Kostadine!
"O za Boga, care Kostadine!
"Od ognja mi čedo odmaknite
"Ja ću vaše krste prokazati."
Od ognja joj čedo odmakoše,
A govori prokleta Jevrejka:
"Vidiš care Ođubar planinu?
"Diži vojsku, idi pod planinu,
"Te raskopaj Ođubar planinu,
"Naći ćete kamen stanoviti,
"Vi razbijte kamen stanoviti,
"Prosuće se mlogi krsti zlatni.
"Što Jevreji krste sakovali
"Na priliku kako vaši krsti,
"Da se vaši krsti ne poznadu."
Diže vojsku care Kostadine,
Te otide gore pod planinu,
Raskopaše Ođubar planinu,
I nađoše kamen stanoviti,
I razbiše kamen stanoviti,
Prosuše se mlogi krsti zlatni,
Što Jevreji krste sakovali
Na priliku kako naši krsti,
Da se naši krsti ne poznadu,
Odnose i caru Kostadinu,
Uzima i care Kostadine,
Pa i care o kamen udara,
Prebiju se na dvoje na troje;
Kad doneše naše krste časne,
Car zamanu da ud'ri o kamen,
Pred njime se kamen rasprskao
Kad to vide care Kostadine,
Onda care na noge ustade,
Te se časnom krstu poklonio
I časnoga krsta celivao,
I celiva sva vojska rišćanska
Kad je care krste izbavio,
Diže vojsku, ode dvoru svome
Dok je bio care Kostadine,
Časni krsti na zemlji sijali,
Sjali krasnom narodu rišćanskom,
Kad preminu care Kostadine
I čestita carica Jelena,
Onda časni krsti vaskrsoše,
Vaskrsoše gore na nebesa,
Te sijaju na onome svetu,
Kako sunce na ovome svetu.

@Nick brate ,aj daj "Boj na Kosovu" ako imas i ako ti nije problem da stavis ovde

Slavic_Warior ::@Nick brate ,aj daj "Boj na Kosovu" ako imas i ako ti nije problem da stavis ovde

Pokušaću da nađem!