Epska poezija

Jakšići kušaju ljube

Piju vino dva Jakšića mlada:
Jakšić Mitar i Jakšić Bogdane.
A kad su se ponapili vina,
Jakšić Bogdan Mitru besjedio:
"Jakšić Mitre, moj mio brajane!
"Dok mi, brate, skupa prebivasmo
"I majka nam dvori upravljaše,
"Tad' se naši dvori bijelješe,
"I gosti nas često pohodiše,
"Pohodiše Srijemski knezovi,
"I sam glavom Srpski car Stjepane;
"A kako se, brate, rastadosmo,
"I ljube nam dvori upravljaju,
"Tako naši dvori potavnješe,
"I gosti nas, brate, ostaviše,
"Ne pohode Srijemski knezovi,
"Nit' sam glavom Srpski car Stjepane;
"Ta s koga je? da od Boga nađe!"
Jakšić Mitar bratu besjedio:
"Jakšić Bogdan, moj mio brajane!
"To je, brate, s tvoje vjerne ljube,
"S Vukosave, da od Boga nađe!"
To Bogdanu vrlo mučno bilo,
Pak je Mitru tiho besjedio:
"Jakšić Mitre, moj mio brajane!
"Hodi, brate, da kušamo ljube,
"Da vidimo, il' je s moje ljube,
"Il' je moje, il' je, brate, s tvoje."
Što rekoše, to i učiniše:
Otidoše Bogdanovu dvoru;
Bogdan ode k ljubi u timare,
Mitar osta dvoru na pendžeru,
Da on sluša, što će besjediti.
Jakšić Bogdan ljubi besjedio:
"Vukosava, moja vjerna ljubo!
"Ja bih tebi nešto besjedio,
"Ali ne znam, jeli tvoja volja!"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Gospodaru, Jakšiću Bogdane!
"Govor', dušo, štogod ti je drago,
"Još ti nisam volje pokvarila,
"A ni sad ti pokvariti ne ću."
Jakšić Bogdan ljubi besjedio:
"Vukosava, moja vjerna ljubo!
"Kralj Budimski svoga ženi sina,
"Brata Mitra zove u svatove,
"Mitar ište konja i oružje,
"A i naše Tursko odijelo,
"I on ište sedlo okovano;
"Hoću l' dati, moja dušo draga?"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Podaj, dušo, Jakšiću Bogdane!
"Podaj bratu konja i oružje,
"I podaj mu Tursko odijelo,
"Još k otomu sedlo okovano;
"Ja ću dati tvoju abajliju,
"Što sam tebi kod babajka vezla,
"Pak ti nisam za nju kazivala,
"Jer je nisam bila ispunila,
"A sad sam je ispunila zlatom,
"I daću mu đerdan ispod vrata,
"Jedan đerdan od žutih dukata,
"A drugi je od b'jelog bisera,
"Plestiću mu konju usred grive,
"Neka diče kraljeve svatove."
Mitar sluša dvoru na pendžeru,
Što govori gospođa snašica,
Od milina suze proljevao,
Pak odoše do njegova dvora,
Bogdan sluša dvoru na pendžeru,
Što će Mitar s ljubom besjediti,
Mitar ide dvoru u timare,
Pak besjedi svojoj vjernoj ljubi:
"O Milice draga gospođice!
"Ja bih tebi nešto besjedio,
"Ali ne znam, jeli tvoja volja!"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Govor', dušo, štogod ti je drago."
Jakšić Mitar ljubi besjedio:
"O Milice, vjerna ljubo moja!
"Kralj Budimski svoga ženi sina,
"Pak Bogdana zove u svatove,
"Bogdan ište konja i oružje,
"A i naše Tursko odijelo,
"I on ište sedlo okovano;
"Hoću l' dati, moja dušo draga?"
Al' besjedi Milica gospođa:
"Kam' mu konji? poklali ih vuci!
"Kam' oružje? odneli ga Turci!
"Kam' od'jelo? ostalo mu pusto!"
Kad je Mitar r'ječi razumijo,
Uvati je za grlo bijelo,
Kako ju je lako uvatio,
Obje oči na dvor iskočiše;
Al' priskoči Jakšiću Bogdane,
Te on Mitra za ruku uvati:
"Što ćeš, Mitre? da od Boga nađeš!
"Ti pogledaj tvoje sokoliće:
"Ti ćeš sebi bolju naći ljubu,
"Ali njima nikad ne ćeš majke;
"Ne krvavi tvoju Desnu ruku;
"A mi smo se već rastali, brate!"

Janko i Milanko


'Rani majka dva nejaka sina,
Po imenu Janka i Milanka,
Sve preslicom i rukom desnicom.
Kad je majka doranila Janka,
I do puške i do konja bojna,
Kada Janko do zemana dođe,
Da se Janko ženiti mogaše -
Onda njemu majka govoraše:
"Odi, Janko, da te ženi majka!"
Ali njojzi odgovara Janko:
"'Vala tebi, moja stara majko,
Ja se junak ni ženiti neću!
No sam čuo i ljudi mi kažu,
Da u gori devet ajdukova,
Da pred njima arambaše nema;
Oću njima biti arambaša!
Zato čuj me, moja stara majko,
Kuvaj meni, moja stara majko,
Kuvaj meni lake brašnenice,
L'jevaj meni vince u barilce
I pom'ješaj žežene rakije,
Ne b l' bilo, majko, laganije,
Da ja idem u goru zelenu,
Da ja tražim devet ajdukova,
Da ja njima budem arambaša!"
Kad je majka r'ječi razabrala,
Kuva ona lake brašnenice,
L'jeva njemu vince u barilce
I pom'ješa žežene rakije,
Ne bi l' Janku bilo laganije;
Tako majka opremila Janka.
Ode Janko u goru zelenu,
Da on traži devet ajdukova,
Da on njima bude arambaša.
Tri je dana po gori 'odio,
Niđe nikog nije opazio!
Kad četvrti već u podne bio -
Sjede Janko pod jelu zelenu,
Da se naje 'ljeba bijeloga,
Ponapije vina rujanoga;
Al' eto ti čuda neviđena:
Otud rupi devet ajdukova,
I govori devet ajdukova:
"Oj, Boga ti, neznana delijo,
Bi l' ti nama arambaša bio?"
Al' govori neznana delija:
"Oj, junaci, draga braćo moja,
Ja bi vami arambaša bio!
Al' ja jadan oružija nemam."
Kad to čuše devet ajdukova,
Zgledaše se jedan na drugoga,
Pa s' vatiše devet ajdukova,
Izvadiše devet dževerdana,
Dadoše mu devet dževerdana,
Dadoše mu sablju latinkinju
I dadoše pušku granajliju,
Dadoše mu kapu kubakliju,
Sve od'jelo prvog arambaše;
Smjesta posta arambaša Janko.
Mili Bože, čuda velikoga!
Kada majka dorani Milanka
Do ženidbe i do konja bojna,
Onda njemu maja govoraše:
"Odi, Mile, da te ženi majka!"
Al' govori nejaki Milanko:
"Vala tebi, moja stara majko,
Ja se junak ni ženiti neću,
Prvo Janka brata starijega!
Zato, majko, poslušaj de mene:
Kuvaj meni, moja stara majko,
Kuvaj meni lake brašnenice,
L'jevaj meni vince u barilce
I pom'ješaj žežene rakije,
Ne bi l' bilo, majko, laganije,
Da ja idem u goru zelenu,
Da ja idem potražiti Janka,
Brata Janka u gori zelenoj!"
Al' se skače ostarela majka,
Al' se skače na noge lagane,
Pa mu kuva lake brašenice,
L'jeva njemu vince u barilce
I pom'ješa žežene rakije,
Ne bi l' bilo Mili laganije;
Tako majka opremi Milanka,
Ode Mile u goru zelenu,
Ode Mile potražiti Janka,
Brata Janka u gori zelenoj.
Tri je dana po gori 'odio,
Niđe nikog nije opazio;
Kad četvrti već u podne bio -
Sjede Mile trudan i umoran,
Sjede Mile pod jelu zelenu,
Da se naje 'ljeba bijeloga,
Ponapije vina crljenoga,
Ne bi li se štogođ potkr'jepio.
Loša njega sreća poslužila
I on zaspa kano janje mlado
U gorici pod jelom zelenom.
Al' eto ti čuda neviđena:
Otud rupi devet ajdukova
I pred njima arambaša Janko.
Ugledaše devet ajdukova,
Ugledaše nejakog Milanka,
Đeno spava nejaki Milanko,
U gorici pod jelom zelenom;
Pa govore devet ajdukova,
Pa govore arambaši Janku:
"Boga tebi, arambaša Janko,
TI si vavjek junak govorio
Da na da te ne ima junaka,
Ni ljepšega, nit prikladnijega -
Eno boljeg od tebe junaka,
Đeno spava pod jelom zelenom;
Kada diše: sva se gora 'iše,
Kad uzdane: gora se pokloni,
A sve od stra' onakog junaka."
Al' govori arambaša Janko:
"Oj, Boga vam, moja braćo draga,
Pogub'te mi onoga junaka!"
Kad to šuše devet ajdukova,
Potegoše devet ajdukova,
Potegoše devet dževerdana,
I str'jeljaše nejakog Milanka,
I str'jeljaše, al' ne ustr'jeljaše,
Nikakav mu rane ne zadade.
Kad to viđe arambaša Janko,
On poteže svoju granajliju
I ustr'jeli nejakog Milanka,
U zlo ga je mjesto pogodio,
U zlo mjesto među sama puca,
Među puca, đe mu srce kuca,
Đe junaku melem ne trebuje.
Al' govori arambaša Janko:
"Oj, junaci, slatka braćo moja,
Nešto desna utrnu mi ruka,
Upitajte onoga junaka:
Ima l' koga on od roda svoga?
Ja se bojim dobro biti neće,
Ja se bojim daj' od roda moga."
Skočiše se devet ajdukova,
Pa pitaju nejakog Milanka:
"Oj, Boga ti, neznana delijo,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
Imaš koga ti od roda svoga?"
Al' govori nejaki Milanko:
"Oj, Boga vam, moja braćo draga,
Oću vami pravo kazivati:
Ja nemadem ja od roda svoga,
Baš kod moga dvora bijeloga,
Nego staru samoranu majku,
Brata Janka u gori zelenoj."
Kad to čuše devet ajdukova,
Oni jošte pitaju Milanka:
"Oj, junače, da od Boga nađeš,
Što je tebe ovuda nosilo?"
Veli njima nejaki Milanko:
"Oj, junaci, moja braćo draga,
Mene moja samorana majka,
Mene majka ćela oženiti;
A ja sam se brata zaželio,
Pak se n'jesam ćio oženiti;
Dok ne nađem svoga brata Janka,
Brata Janka u gori zelenoj,
On u gori jeste arambaša,
On imade devet ajdukova.
Tako pođo u goru zelenu,
Da potražim svoga brata Janka,
Da ja vidim svoga brata Janka,
Da me i ta moja želja mine.
Tri sam dana po gori' odio,
Niđe nikog n'jesam opazio;
Kad četvrti već u podne bio -
Ja sam sio trudan i umoran,
Ma pod ovu jelicu zelenu,
Da se najem ljeba bijeloga,
Ponapijem vina crljenoga,
Ne bi li se štogođ potkr'jepio.
Al' eto mi časa nesretnoga,
Mene sanak obladao jako,
I ja lego glavom bez uzglavlja,
I ja zaspa pod jelom zelenom;
Đe me neko baš ženski pogubi
I rastavi sa ovijem sv'jetom."
Kad ajduci njega saslušaše,
'Itro idu arambaši Janku
I kazuju što je i kako je.
Osjeti se arambaša Janko,
Pa on viknu tanko žalovito:
"Ajme meni, udna srećo moja,
Đe pogubi brata rođenoga,
Rođenoga, brata jedinoga."
Pa s' udari po koljenu rukom,
Na koljenu čista čoja puče,
Čista čoja skerleta zelenog.
I odleti svom bratu Milanku,
Uprti ga na leđašca svoja,
Tri ga dana po gori nosio,
Ne bi li mu melem natrevio.
Kad četvrti već u podne bio,
Al' govori nejaki Milanko:
"Brate Janko, mene boli jako,
Pušti mene u travu zelenu!"
To izusti, pa dušicu pušti.
Lijepo ga bratac saranio:
Oko groba crkvu sagradio,
Oko crkve voće posadio,
Oko voća vodu navratio.
Ko je gladan, neka voće jede,
Ko je žedan, neka vode pije,
Sve pre' dušu nejakog Milanka.
Onda bilo, a sad se spominje,
Da nam Bog da' zdravlje i veselje!

Jurišić Janko

Nešto cvili u Stambolu gradu;
Da l' je guja, da l' je vila b'jela?
Nit' je guja, ni bijela vila,
No je junak Jurišiću Janko;
Ako cvili, i nevolja mu je:
Evo ima tri godine dana,
Ka' je Janko tame dopadnuo,
Bre tavnice cara tirjanina,
Tirjanskoga cara Sulejmana;
Jeste njemu tama dodijala,
Te on cvili jutrom i večerom,
Dosadio studenu kamenu,
A nekmo li caru Sulejmanu.
Tad' dolazi care Sulejmane,
On dolazi tavnici na vrata,
Te dozivlje Jurišića Janka:
"Kopilane, Jurišiću Janko!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te ti cviliš u mojoj tavnici?
"Al' si gladan, al' si ožednio?
"Ali si se silan uželio,
"Uželio mlade kaurkinje?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Volja ti je, care, besjediti;
"Nit' sam gladan, nit' sam ožednio;
"A mene su želje prolazile,
"Još kako sam pao u tavnicu;
"No je mene tama dosadila.
"Sultan:care, ako Boga znadeš!
"Išti blaga, koliko ti drago,
"Pušti, care, kosti iz tavnice."
Al' govori care Sulejmane:
"Bre, kurviću, Jurišiću Janko!
"Ne ću tebe pare ni dinara,
"No ti hoću, pravo da mi kažeš,
"Koje ono bjehu tri vojvode,
"Štono moju krdisaše vojsku,
"Kad ja iđah kroz Kosovo ravno?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Voljan budi, care, govoriti,
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
"Štono bješe najprva vojvoda,
"Što veoma razgonjaše Turke,
"Nagonjaše u Lab i Sitnicu,
"Ono bješe Kraljeviću Marko;
"Štono bješe za njime vojvoda,
"Što veoma s'jecijaše Turke,
"Ono bješe nejačak Ognjane,
"Mio sestrić Kraljevića Marka;
"A što bješe treća vojevoda,
"Štono sablju britku salomio,
"Pa na koplje nabijaše Turke,
"Preko sebe u Lab potezaše,
"Potezaše u Lab i Sitnicu,
"Ono bješe Jurišiću Janko,
"Eto ti ga, care, u tavnici,
"Čini od njeg šta je tebi drago."
Tad' govori care Sulejmane:
"Bre, kurviću, Jurišiću Janko!
"Koju muku najvoliš mučiti,
"Onom ću ti dušu izvaditi:
"Ali voliš po moru plivati,
"Ali voliš na vatri goreti,
"Ali voliš, da te rastrgnemo,
"Rastrgnemo konjma na repove?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Voljan jesi, care, na besjedi;
"Nikom muke mile mučit' nisu,
"Ali veće kad biti ne more:
"Nisam riba, da po moru plivam;
"Nisam drvo, da na vatri gorim;
"Kurva nisam, da me rastržete,
"Rastržete konjma na repove;
"No ja jesam junak od junaka:
"Daj mi, care, konja razlomljena,
"Nejahana trideset godina,
"Nejahana, na boj nećerana;
"I daj mene sablju postalicu,
"Nevađenu trideset godina,
"Nevađenu, na boj isnošenu,
"Koja se je rđom proturila,
"Te s' iz kora izvadit' ne more;
"Pa me pusti u polje široko,
"A napusti dvjesta janjičara,
"Neka mene na sabljam' raznesu,
"Nek poginem junak na junaštvu.
To je njega care poslušao,
Dade njemu konja razlomljena,
Nejahana trideset godina,
Nejahana, na boj nećerana;
I Dade mu sablju postalicu,
Nevađenu trideset godina,
Nevađenu, na boj nenošenu,
Koja se je rđom proturila,
Te s' iz kora izvadit' ne more;
Pa ga pusti u polje široko,
A za njime dvjesta janjičara.
Kad se Janko konja dovatio,
Ljuto Janko konja udaraše,
A ljuće mu konjic pobjegao,
Pobjegao poljem širokijem,
Za njim trči dvjesta janjičara.
Jedno Ture izmaknulo bilo,
Ne bi l' Janku ugrabilo glavu,
Da u cara uzima bakšiša:
Sustignulo Jurišića Janka,
Kad se Janko viđe na nevolji,
On pomenu Boga istinoga,
O pojasa sablju potegao,
Izvadi se; ka' nova s kovača,
Pa dočeka ono Ture mlado
A na sablju i na desnu ruku,
Udari ga po svil'nu pojasu.
Dvije pole sa konja padoše.
Ture pade, a Janko dopade,
Pa sustala konja odjahao,
Na Turskoga đoga uzjahao.
I uze mu sablju od pojasa,
Pa na Turke juriš učinio
Pola ih je sabljom isjekao.
A pola ih caru opremio;
Pa otide poljem širokijem
Dvoru svome zdravo i veselo.

Dragan-F1 ::Janko i Milanko


'Rani majka dva nejaka sina,
Po imenu Janka i Milanka,
Sve preslicom i rukom desnicom.

Lepa pesma, samo u narodu je poznatija pod drugim naslovom . Vuk Karadjic u svojim delima je zove ``Predrag i Nenad``, a M. B. Kordunaš ``Janko i Milanko``. Ja mislim da je Vukov naslov lepsi. Mada nije bitan toliko naslov, koliko je radnja u pesmi dobra. Hvala za pesmu.

Nije u pitanju naslov, već su to dve potpuno različite pesme ali sa sličnom tematikom... Evo sada ću da postavim i pesmu "Predrag i Nenad"...

Predrag i Nenad


Rani majka dva nejaka sina,
U zlo doba u gladne godine,
Na preslicu i desnicu ruku.
Lepa im je imena nadela:
Jednom Predrag, a drugom Nenade.
Predrag majci do konja doraste,
A do konja, i do bojna koplja,
Pak odbeže svoju staru majku
I pribeže gori u ajduke.
Osta majka raneći Nenada,
Nenad braca ni zaznao nije.
I Nenad je majci dorastao
A do konja i do bojna koplja,
Pak odbeže svoju staru majku,
I pribeže gori u ajduke,
Ajdukova tri godine dana.
On je junak mudar i razuman,
I srećan je svuda na mejdanu;
Učini ga družba starešinom,
Starešova tri godine dana.
Al' se mlađan zaželio majke,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Ja sam vam se zaželio majke,
"Ajte, braćo, da delimo blago,
"Da idemo svaki svojoj majci."
Družbina ga rado poslušala.
Kako koji izasipa blago,
Taj se njemu i zaklinje teško:
Koji bracem, a koji sestricom;
A kad Nenad svoj' izasu blago,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Brata nemam, a sestrice nemam,
"Već: tako mi Boga jedinoga!
"Desnica mi ne usala ruka
"Dobru konju griva ne opala!
"I britka mi sablja ne rđala!
"Ni u mene više nema blaga."
Kad su tako podelili blago,
Nenad sede na dobra konjica,
Pak se diže svojoj staroj majci
Lepo ga je dočekala majka,
Pred njeg' nosi slatku đakoniju.
Kad su bili seli za večeru,
Nenad majci tijo besedio:
"Oj starice, moja mila majko!
"Da mi nije od ljudi sramote,
"Da mi nije od Boga greote,
"Ne bi rek'o, da si moja majka:
"Zašt' mi nisi braca porodila,
"Jali braca, jali milu seju?
"Kad sam bio s društvom na deobi,
"Svaki mi se zaklinjaše teško:
"koji bracem, a koji sestricom,
"A ja, majko, sobom i oružjem,
"I dobrijem konjem ispod sebe."
Stara mu se nasmejala majka:
"Ne budali, mlađani Nenade!
"Ja sam tebi braca porodila,
"Predragoga tvog brata rođenog,
"I juče sam za njeg' razabrala!
"Da s' naodi i da ajdukuje
"U zelenoj gori Garevici,
"Pred četom je junak arambaša."
Besedi joj mlađani Nenade:
"Oj starice, moja mila majko!
"Pokroj na me sve novo odelo,
"Sve zeleno od čoe zelene,
"A okratko s goricom Jednako,
"Da je idem braca da potražim,
"Da me živa moja želja mine."
Besedi mu stara mila majka:
"Ne budali, mlađani Nenade!
"Jer ćeš ludo izgubiti glavu."
Ali Nenad majke ne slušaše,
Već on čini, što je njemu drago:
On pokroji na sebe odelo,
Sve zeleno od čoe zelene,
A okratko s goricom jednako,
Pak usede na dobra konjica,
I diže se braca da potraži,
Da ga živa želja mimoiđe.
Nigdi svoga on ne pušta glasa,
Niti pljunu, ni na konja viknu;
A kad dođe gori Garevici,
Kliče Nenad, kako soko sivi:
"Garevice, zelena gorice!
"Ne raniš li u sebi junaka,
"Predragoga mog brata rođena?
"Ne raniš li u sebi junaka,
"koji bi me s bracem sastavio?"
Predrag sedi pod jelom zelenom,
Predrag sedi, pije rujno vino;
Kad sasluš'o Nenadova glasa,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Ispadnite na drum za busiju,
"Dočekajte neznana deliju,
"Nit' ga bijte, niti ga globite,
"Već ga živa meni dovedite:
"Otkudgod je, on Je roda moga."
Ustalo je trideset momaka,
Na tri mesta sve po deset stalo.
Kad na prvi deset naišao,
Nitko ne sme pred njeg' da iziđe,
Da iziđe, da konja privati,
Već ga staše strelom strijeljati.
Besedi im mlađani Nenade:
"Ne streljajte, braćo iz gorice,
"Ne bila vas vašeg brata želja,
"Kako mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo!"
Oni njega propustiše s mirom.
Kad na drugi deset naišao,
I oni ga strelom strijeljaše,
I njima je Nenad besedio:
"Ne streljajte, braćo iz gorice,
"Ne bila vas vašeg brata želja,
"Kano mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo!"
I oni ga propustiše s mirom.
Kad na treći deset naišao,
I oni ga strelom strijeljaše,
Rasrdi se mlađani Nenade,
Pak udari na triest junaka:
Prvi deset sabljom posekao,
Drugi deset konjem pogazio,
Trebi s' deset po gori razbeže,
Koje k gori, koje k vodi ladnoj
Glas dopade Predragom junaku:
"Zle ga seo, Predrag arambaša!
"Dođe tebi neznana delija,
"Iseče ti po gori družbinu."
Predrag skoči na noge lagane,
Pak uzima luke i strijele,
Pak izlazi na drum na busiju,
Pak zaseda za jelu zelenu,
Skida njega strelom sa konjica
Na zlo ga je mesto udario,
Na zlo mesto, u srce junačko.
Vrisnu Nenad, kako soko sivi,
Vrišteći se po konju povija:
"J'o junače, iz gore zelene!
"Živa tebe, brate, Bog ubio!
"Desnica ti usanula ruka,
"Iz koje si strele ispustio!
"I desno ti oko iskočilo,
"S kojim si me, more, namotrio!
"Još te tvoga brata želja bila,
"Kano mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo,
"Naopako a po moju glavu!"
Kad je Predrag reči saslušao,
Iza jele njega zapituje:
"Tko si junak, i čijeg si roda?"
Ranjen Nenad njemu odgovara:
"Što me, more, ti za roda pitaš?
"Od mene se oženiti ne ćeš;
Ja sam junak mlađani Nenade,
"Imam staru samoranu majku,
"I jednoga brata rođenoga,
"Predragoga mog brata rođena,
"Pak se digo da njega potražim,
"Da me živa moja želja mine,
"Naopako a po moju glavu!"
Kad je Predrag reči razabrao,
Od stra ljuta strele ispustio,
Pak pritrča ranjenu junaku,
Skida njega s konja na travicu:
"Ta ti li si, moj brate Nenade!
"Ja sam Predrag tvoj bratac rođeni
"Možeš li mi rane preboleti?
"Da poderem tanane košulje,
"Da te vidam i da te zavijam."
Ranjen Nenad njemu odgovara:
"Ta ti li si, moj brate rođeni!
"Vala Bogu, kad sam te video,
"Te me živa moja želja minu;
"Ne mogu ti rane preboleti,
"Već ti prosta moja krvca bila!"
To izusti, pa dušicu pusti.
Nad njim Predrag jade jadikuje:
"J'o Nenade, moje jarko sunce!
"Rano ti mi ti beše izišlo,
Pa mi tako rano ti zasede!
"Moj bosiljče iz zelene bašče!
"Rano ti mi beše procvatio,
"Pa mi tako rano ti uvenu!"
Pa potrže nože od pojasa,
Te udara sebe u srdašce,
Mrtav pade pokraj braca svoga.

Ban Milutin i Duka Hercegovac


Često knjige zemlju prehođahu,
Ni ko znade, kuda, ni otkud su.
Knjige idu od Prizrena grada,
Od Srpskoga silna car:Stevana,
Na Požegu banu Milutinu,
'Vako care banu govoraše:
"Slugo moja, bane Milutine!
"Opremi se u bijelu dvoru,
"Povedi mi trideset delija
"Od tvojega ravna Dragačeva,
"Hajde šnjima ka Prizrenu gradu,
"Jer hoćemo, bane, vojevati
"Na daleko u zemlju Bugarsku
"Na Mijajla kralja Bugarskoga;
"Tamo ćemo, bane, začamati,
"No se spremi za tri godinice."
Dođe knjiga u Požegu ravnu
Na koljeno banu Milutinu.
Kada bane knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
A gleda ga ljuba Ikonija,
Pa mu tiho mlada govorila:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Otkud knjiga, od koga li grada?
"Što l' je učiš, a suze proljevaš?"
Veli njojzi bane Milutine:
"Ču l' me dušo, ljubo Ikonija!
"Ova j' knjiga od Prizrena grada,
"Od našega silna car:Stevana;
"Car me zove na njegovu vojsku
"Na daleko u zemlju Bugarsku
"Na Mijajla kralja Bugarskoga,
"Kaže, ljubo, za tri godinice,
"Da će biti boja s Bugarima.
"No ču li me, ljubo Ikonija!
"Gledaj mene prebijele dvore,
"Nemoj moje dvore opustiti;
"Pazi mene dva nejaka sina,
"Udomi mi sestricu Jelicu
"U lijepu varoš Đakovicu;
"Kopaj mene devet vinograda
"U Banjici i u Atenici,
"U Loznici i u Pakovraću;
"A čuvaj mi devet vodenica
"Niz Bjelicu i niz Moravicu;
"Gledaj našu slavnu zadužbinu
"Pod Banicom crkvu Ježevicu;
"Čekaj mene za tri godinice,
"Dok se vratim iz zemlje Bugarske."
A kad bane ljubi naručio,
Opremi se na carevu vojsku,
On povede trideset delija,
Ode pravo uz vodu Moravu,
Dokle s' primi lomna Vlaha Starog,
A odatle u Sjenicu ravnu,
Od Sjenice u polje Kosovo,
Od Kosova uz Šaru planinu,
Dokle dođe u Prizrena grada.
Ali care vojsku podigao
I pošao niz vodu Bistricu,
Sustiže ga bane Milutine
Na onome Golešu planini;
Tu se bane s carem sastanuo
I za lako zdravlje upitao
I sretna mu puta čestitao.
A veli mu silan car-Stevane:
"Slugo moja, Milutine bane!
"Ako mene Bog i sreća dade,
"Te dobijem kralja Bugarina,
"Hoću tebe, slugo, pokloniti
"U državu zemlju Bosnu slavnu,
"Da banuješ i da gospoduješ,
"Milutine, za života tvoga."
Pa s' otale vojska okrenula,
Niz Srbiju ka zemlji Bugarskoj.
Kad dođoše u zemlju Bugarsku,
Dočeka ih kralju Mijailo
Ukraj Laba ukraj vode ladne.
Tu se kralje s carem udario,
Bili su se tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Loša kralju sreća preskočila,
Te se kralje s carem susretnuo,
No ga dobro Stevo dočekao,
Na dobru ga konju poćerao,
Sustiže ga u po polja ravna,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu,
Porobi mu silovitu vojsku,
A on sjede u zemlju Bugarsku,
I umiri zemlju Bugariju.
No za dugo care začamao,
Kažu, brate, za tri godinice,
Začamao u zemlji Bugarskoj,
I sa šnjime bane Milutine.
No da vidiš mlade banovice!
Tu ne prođe ni godina dana,
Ona bana s vojske ne čekaše:
Batali mu prebijele dvore,
Opusti mu devet vinograda.
Rasprodade devet vodenica,
Poruši mu crkvu Ježevicu,
Ne udade sestricu Jelicu,
Ne pazi mu dva nejaka sina;
Nego piše list knjige bijele,
Te je šilje u Hercegovinu,
Na koljeno Duki Hercegovcu:
"Ču li mene, Duka Hercegovče!
"Ti pokupi kićene svatove,
"Šnjima hajde u Požegu ravnu
"A mojemu dvoru bijelome,
"Te me uzmi za vijernu ljubu,
"Jer sam mlada danas ostanula,
"Ta banica mlada, udovica,
"A bane je mene poginuo
"Vojujući u zemlji Bugarskoj;
"No se nemoj, Duka, zatrajati,
"Jer me prose mlogi prosioci."
Na brzo mu knjigu opravila.
A kad Duki sitna knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže.
On ne kupi kićenijeh svata,
Već se spremi na bijeloj kuli,
Ud'ri na se dibu i kadivu,
Pa se skide niz bijelu kulu,
Ode pravo u donje podrume,
Te opremi debela kulaša,
Pa se njemu na ramena baci,
Ode pravo preko Bosne slavne
Dokle stiže Drini valovitoj,
Zdravo Drinu vodu prebrodio,
A maši se lomna Vlaha Starog
Dokle dođe do Užica grada,
Pa se spusti u Požegu ravnu
Ka banovu dvoru bijelome,
Pred dvorom mu odsjede kulaša,
A srete ga gospođa banica,
Ruke šire, u lica se ljube,
Uzeše se za bijele ruke,
Otidoše na tanke čardake,
Ugosti ga gospođa banica
Sa šećerli kavom i rakijom,
Pa doziva svoje vjerne sluge,
Ovako im mlada govorila:
"Čujete l' me, moje vjerne sluge!
"Pazite mi moga gospodara,
"Gospodara, Duku Hercegovca,
"Bolje nego starog Milutina."
Tako stade za petnaest dana,
Dok se spremi mlada banovica,
Pa pokupi sve banovo blago,
Odnese mu svijetlo oružje,
Odvede mu dva konja viteza,
Zarobi mu dva nejaka sina
I sa šnjima sestricu Jelicu,
Ode s Dukom u Hercegovinu.
Tako bilo, za dugo ne bilo,
Glas otide od usta do usta,
Dokle začu bane Milutine,
A on skoči na noge lagane,
Ode pravo caru čestitome,
Na jutru mu nazva dobro jutro,
A bolje mu care privatio:
"Dobro dođe bane Milutine!
"Što si, bane, tako uranio?
"A što li si, sine, neveseo?"
Poklanja se bane do zemljice,
Ljubi caru ruku i koljeno,
Pa mu ode smjerno govoriti:
"Gospodaru, silan car:Stevane!
"Evo ima četiri godine,
"Kako s tobom, care, vojujemo
"Po Bugarskoj po zemlji prokletoj,
"A moje sam dvore ostavio
"I banicu ljubu Ikoniju,
"Pa sad čujem, da se preudala,
"I b'jele mi dvore poharala
"Sa nekakim Dukom Hercegovcem,
"Dva mi mlada zarobili sina
"I Jelicu moju milu seju,
"Sve odveo u Hercegovinu,
"Moje b'jele dvore batalio;
"Ostalo mi devet vinograda
"Nerezani i neokopani,
"Ne melje mi devet vodenica,
"No ih kuja svijeh rasprodala,
"Porušila moju zadužbinu,
"Ta lijepu crkvu Ježevicu;
"No ti s' molim, mili gospodaru!
"Pusti mene do bijela dvora,
"Da obiđem prebijele dvore,
"Da povratim moje mlogo blago
"A i moja dva nejaka sina
"I sestricu Jelicu đevojku;
"Da s' osvetim Duki zulumćaru,
"Da mu vratim žalost za sramotu."
Kad je care bana saslušao,
Onda njemu 'vako govorio:
"Priustav' se, bane Milutine,
"Da ti dadem sićana vermana,
"Što sam tebe, bane, poklonio
"Zemlju Bosnu u tvoju državu."
Kad je bane cara saslušao,
Prikloni se do zelene trave,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Pa pričeka tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Car mu dade sićana vermana,
Pa s' otale bane podigao,
Ode pravo kroz zemlju Bugarsku,
Dokle dođe do Kruševca grada,
A otale uz vodu Moravu,
Dokle bane dođe pod Jelicu,
Pod Jelicu u selo Banjicu,
Te ogleda svoje vinograde;
Pa se vati ravna Dragačeva,
Stiže bane pitomoj Požezi
A svojemu dvoru bijelome;
Al mu b'jeli dvori potavnili,
Polupani srčali pendžeri,
Obaljeni visoki čardaci,
Oburvati duboki podrumi,
Porušena mermerli avlija,
Obaljena demirli kapija;
U dvoru mu nigđe nikog nema,
Osim bolan sluga Milovane;
Pita njega bane Milutine:
,O Boga ti, moja vjerna slugo!
"Ko pohara moje b'jele dvore?
"Ko l' odvede dva nejaka sina
"I Jelicu moju milu seju?
"Ko l' pokupi iz riznice blago?
,Ko l' odvede konje iz arova?
"Ko l' odnese svijetlo oružje
"I odvede ljubu Ikoniju?"
Veli njemu sluga Milovane:
"Gospodaru, Milutine bane!
"Sve ti, bane, ljuba poharala
"Sa kurvićem Dukom Hercegovcem;
"Sve odnese u Hercegovinu,
"Da se slavi Duka zulumćaru
"Na sramotu tebe i tvojima."
A kad bane slugu saslušao,
On se maši rukom u džepove,
Dade njemu dvanaest dukata:
"Naj to tebe, slugo Milovane,
"Te se rani i oda zla brani,
"Dok se vratim iz Hercegovine."
Pa okrenu pomamna đogina,
Ode pravo preko Vlaha Starog
Doke stiže u Hercegovinu
B'jeloj kuli Duke Hercegovca;
Ali Duke doma ne bijaše,
No otiš'o ka Trojici crkvi
I odveo ljubu Ikoniju;
U dvoru mu nikog ne bijaše,
Do banova dva nejaka sina.
Goli, bosi stoje u avliji
I meću se kamena s ramena,
Pa govori mlađi starijemu
"Udri, brate, ako bolje možeš."
A stariji mlađem govorio:
"Kako ću ti, brate, odbaciti,
"Kad se nisam vinom pričestio
"Ni bijelim ljebom naranio,
"Od kako sam baba izgubio?"
Kad to čuo bane Milutine,
Ud'riše mu suze od očiju,
Ugna đoga u mermer-avliju,
Opazi ga dvoje đece ludo,
Pa pobježe u bijele dvore,
Te kazuju svojoj miloj tetki:
"Teto naša, Jelice đevojko!
"Neko dođe u mermer avliju,
"I on jaše đoga babovoga!"
A kad čula Jelica đevojka,
Te iziđe pred bijele dvore,
Odmah pozna svoga mila brata,
Pa mu pade mlada oko vrata,
Roni suze niz bijelo lice;
A tješi je bane Milutine:
"Nemoj, sestro, više tugovati!
"Ta dosta si mlada tugovala
"U rukama Duke zulumćara."
Te s' đevojka malo utješila,
Dovede mu dva nejaka sina,
Ode bane đecu milovati,
A Jelici tiho govoriti:
"Otvori mi prebijelu kulu."
Al' mu sestra tiho otgovara:
"Kučka jedna, a ne snaha moja,
"Od kule je ključe odnijela,
"I otišla s Dukom zulumćarom
"Ka Trojici prebijeloj crkvi."
Kad je bane sestru saslušao,
On podviknu trideset delija,
Te na kuli obiše kapiju.
Ban se penje na bijelu kulu,
Te otvara popete sepete,
Nađe bane đečine haljine:
Od kadive zelene dolame,
I nađe im tanke preobuke,
On obuče dva nejaka sina
I Jelicu svoju milu seju,
Pa on obi Dukine podrume,
Napoji ih vinom crvenijem,
A narani ljebom bijelijem,
Pa ih posla u mermer-avliju,
Da s' igraju mladi po avliji,
A on sakri konje u podrume,
A delije na bijelu kulu;
Ode gledat' sa bijele kule,
Šta mu đeca po avliji rade,
I šta će im Duka učiniti,
Kada s ljubom u avliju dođe.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Al' eto ti Duke Hercegovca
Sa njegovom ljubom Ikonijom;
Kako viđe dva banova sina,
On potrže pletenu kandžiju,
Ode ćerat' đecu po avliji.
Ali skoči bane sa čardaka,
Viknu bane trideset delija,
Opkoliše Duku zulumćara,
Šćahu njega živa uvatiti;
No se ne da Duka uvatiti,
Trže sablju u desnicu ruku,
Dvije banu pogubio sluge.
Kad to viđe bane Milutine,
On udari Duku zulumćara
Sa svojijem pernim buzdovanom,
Udari ga u čelo junačko,
Duka pade u zelenu travu,
Duka pade, a bane dopade,
Koliko mu krvi žedan bješe,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu
To kad viđe ljuba Ikonija,
Stade bjegat' mlada niz avliju,
Ne dadoše dva banova sina,
Veće odmah kuju uvatiše,
U ruke je banu dodadoše.
Bane viknu na svoje delije,
Donesoše b'jelu krpu platna,
Zališe je lojem i katranom,
Pa uviše kuju Ikoniju
Savrh glave do zelene trave,
Pa on sjede piti rujno vino,
A njoj rusu kosu zapališe.
Kad dogore dolje do očiju,
Ona s' moli banu Milutinu:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Ne daj, bane, tvoje oči čarne,
"Dosta si ih puta poljubio."
Ali veli bane Milutine:
"Dok ljubio, dotle i branio,
"Sad nek brani Duka zulumćaru
Kad dogore do bijelih dojki,
Ona zove dva nejaka sina:
"Đeco moja, ako Boga znate!
"Vi ne dajte dvije b'jele dojke,
"Dosta su vas ml'jekom zadojile
"I ludijeh do sad odranile."
Ali veli dvoje đece ludo:
"Jesu, majko, al' je skupo stalo
"Ta dvoreći Duku zulumćara
"Goli, bosi za tri godinice."
Tako zgore kučka Ikonija
Savrh glave do zelene trave.
Bane skoči od zemlje na noge,
Te Dukinu poharao kulu,
Odnese mu blago i oružje,
I odvede konje i sokole,
Zapali mu prebijele dvore,
Pa otide novoj banovini,
Štono mu je care poklonio
Vojujući po zemlji Bugarskoj;
Namjesti se bane Milutine
U Maglaja bijeloga grada.
Tu mu dođe zemlja Bosna slavna,
I od Bosne tridest kapetana,
Te se mladi banu pokloniše.
Ban udade sestricu Jelicu
U pitomu varoš Đakovicu
Za sokola Brđanina Pavla,
A oženi dva nejaka sina
S preko mora otud od Latina:
Steče bane mloge prijatelje.
Bog mu dao sa životom zdravlje!
Nama, braćo, na sretno veselje!
To velimo, da se veselimo,
Ne bi li nas i Bog veselio!

Bolani Dojčin

Razbolje se vojvoda Dojčine
U Solunu gradu bijelome,
Bolovao za devet godina;
Pa Soluna ne zna za Dojčina,
Oni misle, da je preminuo.
To se čudo na daleko čulo,
Čak daleko u zemlju Arapsku,
Začuo je Uso Arapine,
Jednak čuo, jednak sedla vranca,
Pravo ode ka Solunu gradu,
Te on pade pod Soluna grada,
Pod Soluna u polje široko,
Usred polja šator razapeo,
Od Soluna ište zatočnika,
Da iziđe njemu na mejdana,
Da junački mejdan podijele.
U Solunu ne ima junaka,
Da iziđe njemu na mejdana:
Dojčin bio, pa se razboljeo;
Bio Duka, pa ga boli ruka;
Jest Ilija luda adžamija,
Ono boja nije ni viđelo,
A kamo li s kime učinilo,
Ta ako bi ono i izišlo,
Al' mu ne da ostarila majka:
"Ne, Ilija, luda adžamijo!
"Tebe hoće Arap prevariti,
"Te će mi te luda pogubiti,
"Ostaviti samoranu majku."
Kad to viđe crni Arapine,
Đe junaka u Solunu nema,
Da iziđe njemu na mejdana,
Na Solun je porez udario:
Sve na dvora po jalova ovna,
Po furunu ljeba bijeloga,
I po tovar vina crvenoga,
I po kondir žežene rakije,
I po dvadest žutijeh dukata,
I po jednu lijepu đevojku,
Ja đevojku, ja nevjestu mladu,
Kojano je skoro dovedena,
Dovedena, jošte ne ljubljena.
Sav je Solun porez izredio,
Redak dođe dvoru Dojčinovu;
Ali Dojčin nikoga ne ima,
Do imade ljubu vijernicu
I Jelicu svoju milu seju;
One jadne porez sastavljale,
Al' ga niko da odnese nema,
Jer ga Arap privatiti ne će
Bez Jelice lijepe đevojke.
One su se jadne uzmučile;
Sjede Jela bratu više glave,
Roni suze niz bijelo lice,
Te je bratu lice pokapala;
Tad' se jadan Dojčin razabrao,
Pa besjedi bolani Dojčine:
"Dvori moji, ognjem sagoreli!
"A kade mi brže prokapaste?
"Da mi nije umrijeti s mirom."
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolestan Dojčine!
"Nisu tvoji dvori prokapali,
"No su suze Jelice sestrice."
Tad' govori bolestan Dojčine:
"Što je sele, ako Boga znadeš!
"Al' je vama ljeba nestanulo?
"Ali ljeba, al' crvena vina?
"Ali zlata, al' bijela platna,
"Nemaš čime na đerđefu vesti,
"Nemaš čime, al' nemaš po čemu?"
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolani Dojčine!
"Dosta imam ljeba bijeloga,
"A još više vina crvenoga;
"Dosta zlata i bijela platna,
"Imam čime na đerđefu vesti,
"Imam čime, i imam po čemu;
"Al' da vidiš i druge nevolje:
"Jest došao Uso Arapine
"Pod Soluna u polje široko,
"Od Soluna ište zatočnika,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"U Solunu ne ima junaka,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"A kad viđe crni Arapine,
"On udari porez na Soluna:
"Sve na dvora po debela ovna,
"Po furunu ljeba bijeloga,
"I po tovar crvenike vina,
"I po kondir žežene rakije,
"I po dvadest žutijeh dukata,
"I po jednu lijepu đevojku,
"Ja đevojku, ja nevjestu mladu;
"Sav je Solun porez izredio,
"Redak dođe na tvoje dvorove:
"Ti ne imaš brata nikakvoga,
"Da sastavlja porez Arapinu,
"No smo jadne same sastavljale,
"I mi jesmo porez sastavile,
"Al' ga niko odnijeti nema,
"Jer ga Arap privatiti ne će
"Bez Jelice baš tvoje sestrice;
"A ču li me, bolestan Dojčine,
"Ja ne mogu ljubit' Arapina,
"Ču li brate, za života tvoga."
Tade reče bolani Dojčine:
"Hej Solune, ognjem sagoreo!
"Đe u tebe ne ima junaka,
"Da iziđe Arapu na mejdan,
"No mi ne bi umrijeti s mirom.'
Pa doziva ljubu Anđeliju:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi jošte u životu doro?"
Progovara ljuba Anđelija:
"Gospodaru, bolestan Dojčine!
"Jeste tebe doro u životu,
"I dobro sam ugojila dora."
Tad' besjedi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Idi uzmi dora debeloga,
"Te ga vodi mome pobratimu,
"Pobratimu Petru nalbantinu,
"Da mi kuje veresijom dora,
"Hoću isti Arapu na mejdan,
"Hoću isti, ako doći ne ću."
Jednak njega ljuba poslušala,
Ona uze dora debeloga,
Odvede ga Petru nalbantinu,
Kad je viđe Pero nalbantine,
Još je njojzi bio govorio:
"Snaho moja, tanka Anđelija!
"Zar je mene pobro preminuo,
"Te ti vodiš dora na prodaju?"
Ja govori dilber-Anđelija:
"Moj đevere, nalbantine Pero!
"Nije tebe pobro preminuo,
"No se tebe pobro pozdravio.
"Da mu kuješ veresijom dora,
"Da on ide Arapu na mejdan;
"Kad se vrati, da ti potkov plati "
Progovara nalbantine Pero:
"Anđelija, moja snaho mila!
"Ja ne kujem konje veresijom;
"Da mi dadeš tvoje oke čarne,
"Da ih ljubim, dok se pobro vrati
"I dok mene potkovicu plati."
Anđelija ljuta i prokleta,
Ona planu, kako vatra živa,
Pa odvede nekovana dora,
Te dovede bolesnu Dojčinu.
Veli njojzi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi pobro dora potkovao?"
Pisnu Anđa, kako ljuta guja:
"Gospodaru, bolani Dojčine!
"Bog ubio tvoga pobratima!
"On ne kuje konja veresijom,
"No on ište moje oči crne,
"Da ih ljubi, dok mu potkov platiš;
"Ja ne mogu nalbante ljubiti,
"Ta, Dojčine, za života tvoga."
Kad to čuo bolestan Dojčine,
On govori vijernici ljubi:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Osedlaj mi dora debeloga,
"Iznesi mi koplje ubojito."
Pa dozivlje sestricu Jelicu:
"O Jelica, moja mila sejo!
"Donesi mi jednu krpu platna,
"Utegni me, sele, od bedara,
"Od bedara do vitih rebara,
"Da se moje kosti ne razminu,
"Ne razminu kosti mimo kosti."
Hitro su ga obje poslušale:
Ljuba sedla debela dorata,
I iznosi koplje ubojito;
A seja je donosila platno,
Utegoše bolana Dojčina
Od bedard do vitih rebara,
Pripasaše sablju Alamanku,
Privedoše dora od mejdana,
Turiše ga doru na ramena,
Dodaše mu koplje ubojito,
Poznade ga doro od mejdana,
Pa mu ode silan poigravat.
Okrenu ga Dojčin niz čaršiju,
Koliko mu silan podigrava,
Iz kaldrme iskače kamenje.
Al' govore Solunski trgovci:
"Vala Bogu! vala jedinome!
"Od kako je Dojčin preminuo,
"Nije bolji junak proišao
"Kroz Soluna grada bijeloga,
"Ni boljega konja projahao."
Ode Dojčin u polje široko
Ka šatoru crna Arapina.
Kad ga viđe crni Arapine,
Od straha je na noge skočio,
Pa govori crni Arapine:
"Oj Dojčine, da te Bog ubije!
"Jošte li si, more, u životu?
"Hodi, joldaš, da pijemo vino,
"A prođi se kavge i đavola,
"Džaba tebe porez od Soluna."
Al' govori bolani Dojčine:
"Iziđ' kurvo, crni Arapine!
"Izađi mi na mejdan junački,
"Da junački mejdan dijelimo,
"A lasno je piti rujno vino
"I ljubiti Solunske đevojke "
Veli njemu crni Arapine:
"Bogom brate, vojvoda Dojčine!
"Ti se prođi kavge i đavola,
"No odjaši da pijemo vino,
"Džaba tebe porez od Soluna,
"I džaba ti Solunske đevojke;
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Da ti ovđe nikad doći ne ću."
Kad to viđe bolestan Dojčine,
Đe mu Arap izići ne smije,
On nagoni debela dorina,
Na njegova bijela šatora,
Na koplju mu šator preturio.
Kad da vidiš čuda pod šatorom!
Pod šatorom triest đevojaka,
Među njima crni Arapine.
Ja kad viđe crni Arapine,
Đe ga s' Dojčin okaniti ne će,
On se vati vrancu na ramena,
A u ruku koplje ubojito;
Iziđoše u polje široko,
Naljutiše konje od mejdana.
Progovara bolesan Dojčine:
"Udri kurvo, crni Arapine,
"Udri prije da ti žao nije."
Baci koplje crni Arapine,
Da udari bolesna Dojčina,
Al' se doro boju naučio,
Kleče doro do zelene trave,
Visoko ga hoplje preturilo,
Te udara u zemljicu crnu,
Pola koplja u zemlju nagnao,
A pola se odlomilo bilo,
Kad to viđe crni Arapine,
Pleći dade biježati stade,
Pravo bježi k bijelu Solunu,
A za njime bolani Dojčine.
Taman Arap na vrata Solunska,
A stiže ga bolani Dojčine,
Pa poteže koplje ubojito,
Prikova ga Solunu za vrata,
Pa povadi sablju Alamanku,
Te Arapu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Aradove oči izvadio,
Oči zavi u tanka jagluka,
Baci glavu u zelenu travu.
Pa on ode tamo uz čaršiju,
Kad je bio pobratimu svome,
Pobratimu Petru nalbantinu,
On dozivlje svoga pobratima:
"Iziđ', pobro da ti potkov platim,
"Što si mene konja potkovao,
"Potkovao veresijom dora."
Progovara Pero nalbantine:
"Pobratime, bolani Dojčine!
"Nijesam ti dora potkovao:
"Ja se, brate, malo našalio,
"Anđelija ljuta i prokleta,
"Ona planu, kako vatra živa,
"Pa odvede nekovana dora."
Njemu veli bolesan Dojčine:
"Iziđ' amo, da ti potkov platim."
On iziđe pred svoga dućana,
Manu sabljom bolani Dojčine,
Nalbantinu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Izvadio oči nalbantinu,
Oči zavi u jagluka tanka,
Glavu baci na mermer-čaršiju,
Pravo ode dvoru bijelome,
Pred dvorom je dora odsjednuo,
Pa on sjede na meku ložnicu,
Pa izvadi oči Arapove,
Te ih baci svojoj miloj seji:
"Eto, sele, oči Arapove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Sele moja, za života moga."
Pa izvadi oči nalbantove,
Te ih daje ljubi Anđeliji:
"Naj ti, Anđo, oči nalbantove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Ljubo moja, za života moga."
To izusti, a dušu ispusti.

Djevojka nadmudrila Marka

Sirotuje sirota devojka:
Kade ruča, ona ne večera,
Kad sastavi ručak i večeru,
Onda joj je rua nedostalo;
Al' je za to dobre sreće bila:
Isprosi je Kraljeviću Marko,
A preprosi vojevoda Janko,
Prsten dao Ustupčiću Pavle.
Digoše se sva tri mladoženje,
Svaki vodi iljadu svatova,
Pravo idu dvoru devojačkom:
Napred Marko, a za Markom Janko,
A za Jankom Ustupčiću Pavle.
Osvrte se Kraljeviću Marko,
Pa besedi vojevodi Janku:
"Kud si mi se podigao, Janko?
"Što s' tolike svate potrudio
"I tolike konje pomorio,
"Kad to nije za tebe devojka,
"Već za mene Kraljevića Marka?"
Janko ćuti, ništa ne govori,
Već s' okrenu k Ustupčiću Pavlu,
Pa je njemu tijo besedio:
"Kud si mi se podigao, Pavle?
"Što s' toliko svate potrudio
"I tolike konje pomorio?
"Nit' je tvoja, ni moja devojka,
"Već sokola Kraljevića Marka."
Pavle ćuti, ništa ne govori,
Veće jezdi napred pred svatovi.
Kad su bili blizu bela dvora,
Daleko i ugledala majka,
Vesela je pred nji išetala
I gospodsko kolo izvodila,
Po trojicu u dvor uvodila:
Sadi kuma jednog do drugoga,
Starog svata jednog do drugoga,
Mladoženju jednog do drugoga;
Pa se onda svatom okrenula:
"Vi ostali kićeni svatovi!
"Izvolite, dobri prijatelji!"
Kad se svati malo odmoriše,
Podiže se Kraljeviću Marko,
Pa izvadi sablju dimišćiju,
Pa je metnu sebi na kolena,
I Janku se onda okrenuo,
Pa je njemu tijo govorio:
"Čuješ li me, vojevodo Janko!
"I ti šnjime Ustupčiću Pavle!
"Izvadimo tri zlatne jabuke,
"Položimo tri zlatna prstena,
"Nek izvedu lepotu devojku,
"Neka bira, čiju će jabuku,
"Il' jabuku, ili prsten zlatan:
"Mašila se za koju joj drago,
"Onoga je lepota devojka."
Tu su Marka oma poslušali:
Izvadiše tri zlatne jabuke,
Položiše tri zlatna prstena,
Izvedoše lepotu devojku,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"Čuješ li me, lepoto devojko,
"Sade biraj, čiju ćeš jabuku,
"Il' jabuku, ili prsten zlatan."
Kad devojka reči razabrala,
Sirota je, al' je mudra bila,
Besedila Kraljeviću Marku:
"Bogom kume, Kraljeviću Marko!
"Stari svate vojevodo Janko!
"I ostali kićeni svatovi!
"Bogom braćo, dobri prijatelji!
Jabuka je dečina zabava,
"A prsten je junačka belega;
"Ja ću poći za Ustupčić-Pavla "
Kad je Marko reči razabrao,
Ciknu Marko, kao gorsko zvere,
Udari se rukom po kolenu,
Pa besedi siroti devojki:
"Kučko jedna, siroto devojko!
"Mor'o te je kogod naučiti,
"Veće kazuj, ko te naučio"
Odgovara sirota devojka:
"Mili kume, Kraljeviću Marko!
"Tvoja me je sablja naučila."
Tad' se Marko na nju nasmejao,
Pa je njojzi tijo besedio:
"Sreća tvoja, lepoto devojko!
"Što se nisi jabuke mašila,
Il' jabuke, il' prstena zlatna,
"Vera moja tako mi pomogla!
"Obe bi ti odsekao ruke;
"Niti bi se nanosila glave,
"Ni na glavi zelenoga venca "

Moj na Kosovu

Mili Bože čuda velikoga
VELIKOGA do krasnoga moga.

Kad se vojska na Kosovu sjati
ko će koga ovde izjebati.

S' jedne strane turski car Murate
i sto hiljada vojske mu kurate
na tovare rane i džebane
da ih jebeš gde im sve to stane
i hiljade jebežljivih bula
vranih konja, magaraca, mula.

S druge strane srpski car Lazare
krupnih muda i ogromne kare
sa šačicom probranih junaka
svakome je mudo kao šaka
i spremljena junačka kurčina
da nabije bar po tri turčina
brojem ih je deset puta manje
al su tako spremni za jebanje
da murata sjebu na brzinu
i kompletnu tursku carevinu.

S desne strane Obilić Miloše
od kurca mu mnogi izgiboše
hodi svetom uzduž i popreko
kuratijeg nema na daleko
jebao je uoči poklada
sultaniju usred carigrada
naočigled ovog belog sveta
u džamiji usred minareta.

Do njega je Toplica Milane
ljut kuronja bez straha i mane
muda su mu ko topovsko đule
taj odjednom jebe po tri bule
gledali ga na barjamu u zoru
kako hladi muda u Bosforu.
Uz njega su deset Jugovića
strahovito kuratih mladića
nisu ljudi nego prava čuda
svaki ima bar po devet muda
ponosito pored oca jašu
svakim pička visi u unkasu
perjanice od pičkene dlake
bože mili gledaj te junake.

S leve strane Brankoviću Vuče
kurčina mu po ušima tuče
sa đavolom je na megdanu bio
sjeb'o ga je nije se javio.

Do njega je Srđa Zlopogleđa
drži kitu vezanu za leđa
sa vojskom je pregazio Drinu
zajeban u pičku materinu.

Sa njima je Kosančić Ivane
jebe Heftu i tad neprestane
nego krka negde u zasedi
taj ni muvu u letu neštedi.
Išao je u carsku Rusiju
pored dvorca zauzeo busiju
i čekao je ko orao pticu
da pojebe rusku caricu
s njim je mnogo hrabrih hajdučina
nadrkanih i spremnih kurčina
da iz neba picajzla padne
šanse bi joj bile stvarno jadne
nigde ne bi na zemljici pala
negde bi se ko bog zadržala
jal na konju jal na jataganu
jal na kakvom polnome organu.

Kosovo je tako izgledalo
pre nego sto se stvarno zagovnalo
polako su prolazili dani
već su ljudi bili nadrkani.
Otekla im muda od čekanja
pa počeše silna jebuckanja.

Al' kad svanu na vidovdan zora
viknu Murat ispred svog čadora:
- Kaurine izlazi iz rupe,
alaha mi razneću ti dupe.

Kad je čuo taj izazov Lazo
brzo qurac lojem je namazo
pa odreza kao sablja kad kosi:
-U pičku se materinu nosi,
serem ti se ja na tvoju krunu
i jebem ti u pičku kadunu.

To Muratu bilo je previše
na qurac mu suze udariše
tad jurnuše janjičari ljuti
al' ih kurci dočekaše kruti
baciše ih nazad na boljište
tu sad nasta pravo jebalište
ciknu Miloš kao guja ljuta
sve je kurcem smakao sa puta
pa udari na Kosovo polje
jebem li ga ko bi mog'o bolje
koga kurcem dokači po glavi
taj ostaje na zelenoj travi
čim mu neki buljak priđe bliže
po deset ih na qurac naniže
ne oseti da je glava tvrda
već je stalno nabija na muda
kako koju tursku glavu smakne
čalma mu se na qurac namakne
i tako se uz put zajebav'o
dok ne dođe pred Murata pravo
pa povikne snažno turskom caru:
-Aj' turčine popuši mi karu.
Tad je Murat popizdio vrlo
al mu qurac nabi se u grlo.
Tek što reče: -Aferim Miloše,
-na minder mu oči ispadoše.
Šta tek Srđa od turaka čini
bože mili o bože jedini
tri baklje na qurac nabije
pa ih onda po Kosovu vije
mudima ih opizdi po licu
pa ih onda baca u Sitnicu
na qurac mu pena udarila
al mu još ne popušta sila
dve mu vile trče oko šarca
da duvaju i hlade mu jajca.

U turke se uvuče panika
propade im sva ratna taktika
postade im na megdanu vruće
sad im žao što nisu kod kuće
na levom se pojavili krilu
pa im Bogdan jebe majku milu
al gde Bogdan nemogaše stići
ršum prave braća Jugovići
goleme su kurce isukali
i sve redom na njih nabijali
u junaka Jugović Damjana
na kurcu mu sedam ljutih rana
muda mu otekla ko gajde
pa od njih nema mnogo vajde
pomaže mu Raviojla vila
na glavić mu meleme stavila
pa se ranjen bori kraj Sitnice
jebe turke vrcaju varnice
s desnog krila Toplica se diže
iz kurca mu modar plamen liže
postrojio pedeset derviša
pojeba ih pa onda popiša.

Kosančić mu odmah do ramena
i sa njime probrana imena
skupio je trideset vezira
pa ih junak krupno maltretira
guzice im pocepao grdno
Mehmed paši na perčin je prdno.

I tako se odvijala bitka
sevala su poljem muda britka
kad na podne promeni se stanje
Branković je napravio sranje
borio se dugo svom žestinom
s Bajazitom Muratovim sinom
jeb'o ga je pet puta u dupe
naterao Turke da odstupe
već su bili sa bitkom na kraju
kad Bajazit reče u očaju:
-Bolan Vuče ne jebi vreme
pojebaćeš sve turske hareme,
pojebaćeš i turskoga cara
povuci se i izdaj Lazara.

Branković se od čuda ukoči
pakosno mu zasijaše oči
jebačke se razbudiše strasti
ko će takve odbiti časti
i bez mnogo galame i buke
povuče se i propusti Turke.

Bajazit se obradova grdno
od sreće je osam puta prdno
pa se maši sablje i topuza
pa udari po Srbima zguza
planu zemlja otvori se nebo
boga pitaj ko je koga jeb'o.

Još je malo trajala galama
pa Kosovo zavi crna tama.

Kad osvanu dan po vidovdanu
ovako je bilo na megdanu:
Na sve strane razbacana muda
koliko ih je da zineš od čuda
po boljištu leže mrtvi Turci
mlitavo im vise njini kurci
sav ostatak silne turske vojske
raznete im guzice gospodske
do njih leže i srpski junaci
zgažena im muda k'o opanci.

Na ledini kraj vode Sitnice
leži telo Milana Toplice
sve je bule na qurac nabio
on se tako sa dušom rastavio.

Nasred polja usred Kosova
leži Srđa i vojska njegova
na muda je zašto ne znam ni ja
vezo mašnu od turskih dimija
a do njega odma' s desne strane
tu je pao Toplica Ivane
na licu mu čudan izraz bola
qurac mu je prebijen na pola.

Malo dalje spava Juže stari
Omer-paša visi mu na kari.

Na obali kraj hladnoga Laba
u središtu glavnog turskog štaba
gde je nekad turski čador bio
tu se Miloš k'o beg opružio.
Na tri mesta slomljena mu kita
beživotno vise muda vita
još se drži kao soko viti
smrtno ranjen ali ipak živi.

Nad njime se devojka nadnela
žalosno mu gleda muda bela
sa očiju kapak mu pomače
pa ga pita: -Bil' vode junače?

Kad je Miloš otvorio oči
kurčina mu iz momenta skoči
pa kad vide Kosovku devojku
očajnički zgrabi je za dojku
kakva voda progovori živo
meni pička treba isključivo.

Narodna pesma
(ko je autor to se ne zna)

daj brate upropastili su pesmu,to je skrnavljebje istorije

@GuaRdian_AngeL
Od milion tekstova ti bas ovaj da stavis.
Toliko je glup tekst da nemam komentara. Jer svaki komentar bi bio vredjanje i pun ruznih reci. sorry za offtopic

Dijoba Jakšića


Mjesec kara zvijezdu danicu:
"Đe si bila, zvijezdo danice?
"Đe si bila, đe si dangubila?
"Dangubila tri bijela dana?"
Danica se njemu odgovara:
"Ja sam bila, ja sam dangubila
"Više b'jela grada Bijograda,
"Gledajući čuda velikoga,
"Đe dijele braća očevinu,
"Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane[1].
"Lijepo se braća pogodiše,
"Očevinu svoju pod'jeliše:
"Dmitar uze zemlju Karavlašku,
"Karavlašku i Karabogdansku,
"I sav Banat do vode Dunava;
"Bogdan uze Srijem zemlju ravnu,
"Srijem zemlju i ravno Posavlje,
"I Srbiju do Užica grada;
"Dmitar uze donji kraj od grada
"I Nebojšu na Dunavu kulu;
"Bogdan uze gornji kraj od grada
"I Ružicu crkvu nasred grada[2].
"O malo se braća zavadiše,
"Da oko šta, veće ni oko šta:
"Oko vrana konja i sokola:
"Dmitar ište konja starješinstvo,
"Vrana konja i siva sokola,
"Bogdan njemu ne da ni jednoga.
"Kad u jutru jutro osvanulo,
"Dmitar uzja vranca velikoga,
"I on uze sivoga sokola,
"Pak polazi u lov u planinu,
"A doziva ljubu Anđeliju;
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Otruj meni mog brata Bogdana;
"Ako li ga otrovati ne ćeš,
"Ne čekaj me u bijelu dvoru.""
"Kad to začu ljuba Anđelija,
"Ona sjede brižna, nevesela,
"Sama misli, a sama govori:
"Što će ova sinja kukavica!
"Da otrujem mojega đevera,
"Od Boga je velika grijota,
"A od ljudi pokor i sramota;
"Reći će mi malo i veliko:
"Vidite li one nesretnice,
"Đe otrova svojega đevera;
"Ako li ga otrovati ne ću,
"Ne sm'jem vojna u dvoru čekati."
"Sve mislila, na jedno smislila:
"Ona ode u podrume donje,
"Te uzima čašu molitvenu,
"Sakovanu od suvoga zlata,
"Što je ona od oca donela,
"Punu rujna natočila vina,
"Pak je nosi svojemu đeveru,
"Ljubi njega u skut i u ruku,
"I pred njim se do zemljice klanja:
"Na čast tebi, moj mili đevere!
"Na čast tebi i čaša i vino,
"Pokloni mi konja i sokola."
"Bogdanu se na to ražalilo,
"Pokloni joj konja i sokola.
"Dmitar lovi cijel dan po gori,
"I ne može ništa uloviti;
"Namjera ga pred veče nanese
"Na zeleno u gori jezero,
"U jezeru utva zlatokrila,
"Pusti Dmitar sivoga sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu,
"Ona mu se ne da ni gledati,
"Nego ščepa sivoga sokola
"I slomi mu ono desno krilo.
"Kad to viđe Jakšić Dimitrije,
"Brže svlači gospodsko od'jelo,
"Pak zapliva u tiho jezero,
"Te izvadi sivoga sokola,
"Pa on pita sivoga sokola:
"Kako ti je, moj sivi sokole,
"Kako ti je bez krila tvojega?"
"Soko njemu piskom odgovara:
"Meni jeste bez krila mojega,
""Kao bratu jednom bez drugoga."
"Tad' se Dmitar bješe osjetio,
"Će će ljuba brata otrovati,
"Pa on uzja vranca velikoga,
"Brže trči gradu Bijogradu,
"Ne bi l' brata živa zatekao;
"Kad je bio na Čekmek-ćupriju,
"Nagna vranca, da preko nje pređe,
"Propadoše noge u ćupriju,
"Slomi vranac obje noge prve
"Kad se Dmitar viđe u nevolji,
"Skide sedlo s vranca velikoga,
"Pak zavrže na buzdovan perni,
"Brže dođe gradu Bijogradu,
"Kako dođe, on ljubu doziva:
"Anđelija, moja vjerna ljubo'
"Da mi nisi brata otrovala?"
"Anđelija njemu odgovara:
"Nijesam ti brata otrovala,
"Veće sam te s bratom pomirila."

Ženidba Đurđa Smederevca

Kad se ženi Smederevac Đurđe,
Na daleko zaprosi đevojku,
U lijepu gradu Dubrovniku,
U onoga kralja Mijaila,
Po imenu Jerinu đevojku.
Đurđe prosi, kralje mu je daje.
Dok isprosi lijepu đevojku,
Stroši Đurđe tri tovara blaga,
Dok dariva svasti i punice,
On potroši hiljadu dukata.
Kada stade svadbu ugovarat',
Onda kralje govorio Đurđu:
"Čuješ mene, Smederevče Đurđe!
"Kada dođeš Smederevu tvome,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne zovi Srba u svatove,
"Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Ne ćeš kavzi sevap učiniti,
"A kamo li odvesti đevojku;
"Već ti zovi Grke i Bugare,
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kad je tebe drago."
Kad to začu Smederevac Đurđe,
Oprema se dvoru bijelome,
Pa on ode Smederevu gradu,
U putu ga sitna knjiga stiže
Od Jerine lijepe đevojke.
Čuješ mene, Smederevče Đurđe!
"Kad ti dođeš b'jelu Smederevu,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne slušaj starca baba moga:
"Ti ne zovi Grka ni Bugara,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
"Iz našega grada Dubrovnika,
"Ja nekmoli izvesti đevojke;
"Veće zovi Srbe u svatove:
"Kuma kumi Debelić-Novaka.
"A prikumka Novaković-Gruja,
"Starog svata Sibinjanin-Janka,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"A vojvodu Obilić-Miloša,
"Barjaktara Toplicu Milana,
"A privenca Kosančić-Ivana,
"A ostale koje tebe drago;
"Kupi, Đurđe, hiljadu svatova,
"Pa ti hajde, kada tebe drago"
Kada Đuro knjigu razgledao,
Ne bješe mu milo nikoliko,
On u misli Smederevu dođe.
Daleko ga mati ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke šire, u lice se ljube,
Đurđe majku u bijelu ruku,
Uzeše se za bijele ruke
I odoše na bijelu kulu,
Pa sjedoše za sovru gotovu.
Pita majka Smederevca Đurđa:
"A moj sine, Smederevče Đurđe!
"Jesi li mi putovao mirno?
"Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, tebe vjernu ljubu?"
Veli njojzi Smederevac Đurđe:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Ja sam tebe putovao mirno,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"U lijepu gradu Dubrovniku
"U onoga kralja Mijaila,
"Po imenu Jerinu đevojku.
"Dok isprosih Jerinu đevojku,
"Ja potroših tri tovara blaga,
"Dok darivah svasti i punice,
"Ja potroših hiljadu dukata;
"A kad stadoh svadbu ugovarat',
"Onda mene kralju besjedio,
"Kada stanem kupiti svatove,
"Da ne zovem Srba u svatove:
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu.
"Ne ćeš kavzi sevap učiniti,
"A kamo li odvesti đevojku;
"Veće zovi Grke i Bugare,
"Pa ih kupi koliko ti drago,
"Po đevojku, kada tebe drago.""
"Ja otale pođoh, stara majko!
"U putu me sitna knjiga stiže
"Od Jerine od moje đevojke:
"Čuješ mene, Smederevče Đurđe!
"Kad ti dođeš b'jelu Smederevu,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne slušaj starca baba moga:
"Ti ne zovi Grka ni Bugara,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
"Iz našega grada Dubrovnika,
"Ja nekmoli izvesti đevojke:
"Veće zovi Srbe u svatove:
"Kuma kumi Debelić-Novaka,
"A prikumka Novakova Gruja,
"Starog svata Sibinjanin-Janka,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"A vojvodu Obilić-Miloša,
"Barjaktara Toplicu Milana,
"A privenca Kosančić-Ivana,
"A ostale koje tebe drago;
"Kupi, Đurđe, hiljadu svatova,
"Pa ti hajde, kada tebe drago."
"Sad me sjetuj, moja stara majko!
"Al' ću slušat' kralja tasta moga,
"Al' Jerinu lijepu đevojku?"
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sinko, Smederevče Đurđe!
"Latini su varalice stare,
"Hoće tebe, sinko, prevariti;
"Ti ne slušaj kralja tasta svoga,
"Već poslušaj Jerinu đevojku,
"Pa ti zovi Srbe u svatove
"Ako tebe bude do nevolje,
"Oni će ti biti u nevolji."
Kad to začu Smederevac Đurđe,
Sjede pisat' knjige po koljenu,
Rasturi ih na četiri strane,
Pa počinu nekoliko dana,
Al' evo ti Staroga Novaka
I sa njime dijete Grujica;
Malo za tim postajalo vreme,
Ali eto od Sibinja Janka,
Vodi Janko stotinu svatova;
Ode Janko na bijelu kulu,
Pomoli se niz poljice Marko,
A za Markom Relja od Pazara,
A za Reljom vojvoda Milošu,
Za Milošem Toplica Milane,
Za Milanom Kosančić Ivane.
Sastaše se Srpske vojevode
I hiljadu kićenih svatova.
Lijepo ih dočekao Đurđe,
Pa je njima tiho besjedio:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Ja ne idem sada Dubrovniku,
"Veće šaljem pobratima Marka;
"Lijepo mi poslušajte Marka
"I mog kuma Starinu Novaka."
Odatle se svati podigoše,
Dubrovniku putovaše mirno.
Kad su došli Dubrovniku gradu,
Ondaj reče Kraljeviću Marko:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Sada ćemo na kapije doći,
"Valja proći, moja braćo draga!
"Sedamdeset i sedam kapija,
"Dok se dođe pod bijelu kulu,
"Pod kulom su sovre postavljene,
"Na sovrama vino i rakija
"I ostale svake đakonije;
"Oko sovri sluge i sluškinje,
"Da primaju konje i oružje:
"Konje dajte, oružja ne dajte,
"Pod oružjem za sovre sjedajte,
"Prek' oružja mrko vino pijte;
"Kada dođe Dubrovački kralju,
"Vi šutite, ja ću govoriti."
U riječi pod kulu padoše.
Sluge njima konje privatiše,
A sluškinje svijetlo oružje;
Konje daše, oružje ne daju,
Pod oružjem za sovre sjedaju,
Prek' oružja mrko piju vino.
Al' eto ti Dubrovačkog kralja,
Pa je njima tiho govorio:
"O moj kume, Starina Novače!
"I do sad su svati dolazili,
"Pod oružjem nisu pili vina."
Novak ćuti, ništa ne govori,
Progovori Kraljeviću Marko:
"Prijatelju, Dubrovački kralju!
"Ovaki je adet u Srbalja:
"Prek' oružja piju mrko vino,
"Pod oružjem i sanak borave."
Kralj se vrati i ode na kulu.
Tu su noćcu tavnu prenoćili,
Kad ujutru jutro osvanulo,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Debelić-Novače!
"Eto gore na bijeloj kuli,
"Onđe ima dvoje Latinčadi,
"Zovu tebe na mejdan junački,
"Valja njima na mejdan izići,
"Pa odvesti Jerinu đevojku."
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda na Grujicu svoga,
A Grujica ne šće ni na koga,
Veće skoči na noge lagane,
Pa on ode uz bijelu kulu,
Kad iziđe na kulu tananu,
Srete njega dvoje Latinčadi
S dvije oštre sablje u rukama,
Na Grujicu juriš učiniše,
Pade Grujo po zemljici crnoj,
Manu rukom i mačem zelenim,
Od dvojice načini četari,
Pa on pođe niz bijelu kulu,
Javi mu se Jerina đevojka:
"Stani malo, dijete Grujice"
Pa mu baci jabuku od zlata:
"Naj to tebe, dijete Grujica:
"Ako tebe do nevolje bude,
"Neka znadeš, đe Jerina sjedi."
Siđe Grujo Starini Novaku
I donese glave od Latina.
Istom Grujo sjede za trpezu,
A povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Eto dolje pod bijelom kulom,
"Tu imaju tri konja viteza,
"U sedlima do tri bojna koplja,
"Vrhovi im nebu okrenuti,
"Da preskočiš tri konja viteza,
"Pa da vodiš Jerinu đevojku.''
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda Kraljevića Marka,
Marko gleda od Sibinja Janka,
Janko gleda Relju Bošnjanina,
Relja skoči na noge lagane,
Pa on ode pod bijelu kulu,
I preskoči tri konja viteza
I na njima do tri koplja bojna,
Pa poteže sablju okovanu,
Oko konja dvanaest katana,
Sve dvanaest Relja pogubio,
Pa uzima tri konja viteza,
Odvede ih Starini Novaku.
Istom Relja sjede za trpezu,
Ali viče s bedena Latinče:
"Hajde kume, Starina Novače'
"Te strijeljaj na kuli jabuku."
Gleda Novak vojvodu Miloša,
Miloš skoči na noge lagune,
Uze strijelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli na kuli jabuku,
Pa donese Starini Novaku.
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Starini Novaku:
"Da ja znadem, đe sjedi Jerina,
"Ja ih ne bih više ni molio."
Veli njemu dijete Grujica:
"Hajde za mnom, Kraljeviću Marko.
"Viđeo sam, đe sjedi Jerina."
Iziđoše na kulu tananu,
I nađoše Jerinu đevojku,
Svedoše je niz tananu kulu,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Pred vama je sada zatvoreno
"Sedamdeset i sedam kapija."
Progovori Kraljeviću Marko.
"Daj mi, Grujo, Šarca od mejdana,
"Na njemu su ključi od kapija."
Grujo njemu dovede Šarina;
Kad se Marko dovati Šarina,
Pa poteže tešku topuzinu,
Koliko se Marko ražljutio,
Kako vrata koja udaraše,
Na četiri pole odlijeću,
Dok on dođe na gradsku kapiju,
Tvrda bješe, da je Bog ubije!
Kad udara teškom topuzinom,
Sva se ljulja iz temelja kula,
I prosu se iz kule kamenje;
Al' povika Dubrovački kralju
(Na kuli se onoj dogodio):
"Nemoj više udarati, Marko."
Pa doleće i donese ključe,
I otvori od kapije vrata.
Stade Marko kapiji na vrata,
Broji svojih hiljadu svatova,
Svatovi mu na broj iziđoše.
Onda reče Kraljeviću Marko:
"Hodi amo, prijatelju kralju,
"Hodi kralju, da se darujemo,
"Darujemo, i da s' oprostimo,
"Što je koji učinio kvara."
Dođe njemu Dubrovački kralju,
On mišljaše i očekivaše,
Da će njega darivati Marko;
Manu Marko topuzinom teškom,
Mrtav kralje pade na kapiju,
A otide hiljada svatova,
Prav' odoše Smederevu gradu,
Kad su došli gradu Smederevu,
Lijepo ih Đurđe dočekao,
I drža ih petnaest danaka;
Ode Đurđe s Jerinom na kulu,
A ostali svaki dvoru svome.

Ženidba Jova Budimlije

Kad se ženi Budimlija Jova,
U Janoku isprosi đevojku,
Plemenitu Janočkinju Janu,
Pak se Jova mlogo poarčio,
Baš na pero tri tovara blaga;
Al' junaku uda sreća bila:
U koji je danak isprosio,
U onaj se danak razboleo,
Preprosi je od Erdelja bane,
Pak se bane više poarčio,
Baš na pero pet tovara blaga;
Al' i banu luda sreća bila:
U koji je danak isprosio,
U onaj se danak razboleo;
Pak boluju oba mladoženje.
Boga moli Janočkinja Jana:
"Digni, Bože, Budimliju Jovu!
"A umori od Erdelja bana!"
Bog ne sluša gospođe đevojke,
Već on čini, što je njemu drago:
Diže bana, ne diže Jovana.
Skupi bane gospodu svatove,
Te Janoku ode po đevojku.
Zdravo bane dođe do đevojke,
I zdravo se natrag povratio,
Kad su bili spram bela Budima,
Stala Jana, te gleda Budima,
Budim gledi, grozne suze roni:
"O Budime, velika žalosti!
"Nisam rekla mimo tebe proći,
"Već sam rekla da u tebe dođem,
"Da ja šetam po tebe, Budime,
"A da ljubim Budimliju Jovu."
Al' to niko ne ču od svatova,
Do sam glavom od Erdelja bane,
Pa đevojci tijo progovara:
"Ajde, dušo, ne žali Budima,
"Još je lepši Erdelj od Budima,
"A krasniji od Jovana bane."
Ode bane, odvede đevojku,
Po tom prođe tri godine dana,
Pridiže se Budimlija Jova,
Pak se Jova kune međ' trgovci:
"Braćo moja, Budimski trgovci!
"Ja se, braćo, već ženiti neću,
"Kad je moja odvedena Jana."
Pak sadelja tanku šajku lađu,
Koju voze trideset vesala;
Nakupova svake trgovine,
Ponajviše sjajni ogledala;
Uze s' sobom trideset momaka,
Otište se niz vodu Dunavo,
Ode pravo pod Erdelja grada.
U subotu stiže pod Erdelja,
U subotu, u oči nedelje;
Kad u jutru osvanu nedelja,
Rano rane sedam devojaka,
Da zaite vode na Morišu;
Uze Jova sedam ogledala,
Te dariva sedam devojaka:
"Bogom sestre, vodonoše mlade!
"Bogom sestre, glas'te me po gradu!"
Nji je sedam, a sedam sokaka,
Ode svaka svojijem sokakom,
Poklikoše tanko glasovito:
"O đevojke sade isprošene!
"I neveste skoro dovedene!
"Od kako je Erdelj postanuo,
"Nije taka trgovina došla,
"Ni videsmo lepšega trgovca
"Što danaske u svetu nedelju."
A to sluša Janočkinja Jana
Ispred dvora s visoka čardaka,
Desnom rukom zagrlila bana:
"Ao bane, zemlji gospodaru!
"Živo mi je čedo pod pojasom;
"Ili bude muško, il' đevojka,
"Tebe valja častiti gospodu,
"A meneka darom darivati,
"Malo mi je gospodskoga dara,
"A u mene bela platna nema!"
Ban je ljubi po gospodskom licu:
"Možeš, Jano, gospođo razumna.
"Prekupiti i svu trgovinu,
"Al' ne možeš bolja gospodara."
Usta Jana rada i vesela.
Sve je ru'o venčano obukla,
I nasula džepove dukata,
Uze s' sobom tri'est devojaka,
Svakoj dade po tri'est dukata,
Te joj drže skute i rukave,
Skute drže da se ne opraše,
A rukave da s' ne kruni zlato;
Ode Jana na vodu Moriša.
Daleko je ugledao Jova,
Malo bliže pred nju išetao;
Gospođa mu višnjeg Boga nazva:
"Božja t' pomoć, Budimski trgovče!" -
"Da' Bog dobro, gospođo Erdeljska!" -
"Daj, trgovče, iznesi mi platna."
A besedi Budimlija Jova:
"Gospo draga od Erdelja grada!
"Ne mogu ti iznositi platno,
"Jer je vaša zemlja peskovita,
"Vetar duva, posipa pijeskom,
"Te mi belo posnupljuje platno;
"Već, gospođo, ušetaj u lađu,
"Biraj platna, kakvoga ti drago."
Onda Jana ušeta u šajku
I sa šnjome tri'est devojaka,
Pa govori Janočkinja Jana:
"Tako t' Boga, Budimski trgovče!
"Jesi l' baš mestom na Budima?
"Da l' znadeš Budimliju Jovu?
"Jeli zdravo, jel' se oženio?"
A besedi Budimlija Jova:
"Draga gospo od Erdelja grada!
"Doista sam mestom iz Budima,
"Znadem dobro Budimliju Jovu:
"Zdrav je, gospo, nije s' oženio."
Kad to začu Janočkinja Jana,
Ona prosu suze niz obraze,
A od Jove zaklanja rukavom;
Jovo prođe na dumen na šajku,
Pak povika trideset momaka:
"Braćo moja, trideset momaka!
"Ne žal'te mi svileni jedeka,
"Ako mene Bog uteći dade,
"Na čast, braćo, svakom po đevojka,
"Mene krasna Janočkinja Jana."
Kad to začu trideset momaka,
Odsekoše svilene jedeke,
Povezoše niz vodu Moriša.
Al' Jovanu višnji Bog pomaže:
Vetar duva niz vodu Moriša,
Većma nosi Jovanovu lađu,
Neg' što voze trideset vesala.
Glas dopade od Erdelja banu:
"Zlo ti vino, od Erdelja bane!
"Zlo ti vino, a gora rakija!
"Tebe Jovan odvede gospođu,
"I s gospođom tri'est devojaka."
Skoči bane, kan' da se pomami,
Dobrije se konja dovatio,
Pod njim do tri konja pocrkaše,
Na četvrtom isporedi s Jovom
Na velikoj na skeli Pečvarskoj;
Pak Jovanu bane besjedio:
"Vrati, Jovo, Janočkinju Janu,
"Triput ću je dukati presuti,
"Sve dukati osim sitna blaga."
A besedi Budimlija Jova:
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Što će mene za Janu dukati,
"Kad je Jana sama od dukata?" -
"Vrati, Jovo, Janočkinju Janu,
"Živo joj je čedo pod pojasom." -
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Ako j' živo čedo pod pojasom,
"I kod nas je rodila pšenica,
"Neće doći Erdelju na ranu." -
"Vrati, Jovo, tri'est devojaka!" -
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Ne vodim i', da robuju mene;
"Već i' vodim, da i' razudajem."
Onda Jana poče besediti:
"Vrat' se dvoru, gospodine bane!
"Volim s Jovom po gori oditi,
"Nego s tobom po čardaku tvome,
"Po čardaku, po debelu ladu;
"Volim s Jovom crnu zemlju jesti,
"Nego s tobom bijelu pogaču;
"Volim s Jovom s lista vodu piti,
"Nego s tobom slatku malvasiju,
"Medovinu iz kovdira zlatna!"
Ode Jovo, odvede gospođu,
I s gospođom tri'est devojaka.
Kada dođe belome Budimu,
Svakom momku dade po đevojku,
Njemu krasna Janočkinja Jana,
Te je venča sebe za gospođu,
Golemo je veselje činio,
Od dan' do dan' čitav mesec dana;
I posle su lepo živovali.
Ne bi čeda za godinu dana,
Pak mu rodi muško i đevojku.

Ženidba kneza Lazara

Vino pije silan car Stjepane
u Prizrenu, gradu bijelome.
Vino služi vjeran sluga Lazar,
pa sve caru čašu preslužuje,
a na cara krivo pogleduje.
Care pita vjerna sluga Laza:
„Oj Boga ti, vjeran slugo Lazo,
što te pitam, pravo da mi kažeš:
Što ti mene čašu preslužuješ ?
Što l' na mene krivo pogleduješ?
Ali ti je konjic ološao,
ali ti je ruho ostarilo,
al' t' je malo golijemna blaga ?
Šta t' je malo u dvoru mojemu ?"
Njemu veli vjeran sluga Lazo:
„Voljan budi, care, na besjedi!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Nije mene konjic ološao,
niti mi je ruho ostarilo,
nit' je malo golijemna blaga;
svega dosta u dvoru tvojemu;
voljan budi, care, na besjedi!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Koje sluge poslije dođoše,
sve se tebe sluge udvoriše,
sve si sluge, care iženio,
a ja ti se udvorit ne mogoh,
mene, care, ne kće oženiti
za mladosti i ljepote moje."
Besjedi mu silan car Stjepane:
„Oj Boga mi, vjeran slugo Lazo,
ja ne mogu tebe oženiti
svinjaricom ni govedaricom,
za te tražim gospođu đevojku,
i za mene dobra prijatelja,
koji će mi sjesti uz koljeno,
sa kojim ću ladno piti vino.
No ču li me, vjeran slugo Lazo,
ja sam za te našao đevojku,
i za mene dobra prijatelja,
u onoga stara Jug-Bogdana,
milu seju devet Jugovića,
baš Milicu, milu mjezimicu;
no se Jugu pomenut ne smije, —
nije lasno njemu pomenuti,
jer je Bogdan roda gospodskoga,
neće dati za slugu đevojku;
no ču li me, vjeran slugo Lazo,
danas petak, a sjutra subota,
prekosjutra svijetla neđelja,
poćićemo u lov u planinu,
pozvaćemo stara Jug-Bogdana,
s njim će poći devet Jugovića,
ti ne idi u planinu, Lazo,
no ostani kod bijela dvora,
te gotovi gospodsku večeru;
kad dođemo iz lova planine,
ja ću svraćat Juga na večeru,
a ti svraćaj devet Jugovića.
Kad sjedemo za stolove zlatne,
ti navali šećer i rakiju,
pa donesi crveniku vino.
Kad se ladna napijemo vina,
o svačem će Juže besjediti,
kako koji dobar junak jeste,
iznijeće knjige staroslavne,
da kazuje pošljednje vrijeme;
ti kad čuješ, vjerna slugo Lazo,
a ti trči na tananu kulu,
te donesi onu čašu zlatnu,
štono sam je skoro kupovao
u bijelu Varadinu gradu
od đevojke mlade kujundžinke,
za nju dao tovar i po blaga;
nasluži je crvenijem vinom,
pokloni je staru Jug-Bogdanu,
tada će se Bogdan zamisliti,
čim će tebe, Lazo, darivati,
te ću njemu onda pomenuti
za Milicu, ćercu mjezimicu."
Prođe petak i prođe subota;
rano dođe svijetla neđelja,
care pođe u lov u planinu,
i pozvaše stara Jug-Bogdana.
S Jugom pođe devet Jugovića,
otidoše u lov u planinu.
Lov loviše po gori zelenoj,
ni dobiše, ni šta izgubiše,
no se svome povratiše dvoru,
preda njih je išetao Lazo;
care svraća Juga na večeru,
Lazo svraća devet Jugovića.
Kad sjedoše za stolove zlatne:
uvrh sovre silan car Stjepane,
a do njega stari Jug-Bogdane,
a do Juga devet Jugovića,
njima služi vjeran sluga Lazo;
on navali šećer i rakiju,
pa donese crveniku vino.
Kad se ladna napojiše vina,
o svačemu staše besjediti,
kako koji dobar junak jeste;
Jug izvadk knjige staroslavne,
te kazuje pošljednje vrijeme:
„Vidite li, moja braćo krasna,
vidite li kako knjiga kaže:
nastanuće pošljednje vrijeme,
nestanuće ovce i všenice
i u polju 'čele i cvijeta;
kum će kuma po sudu ćerati,
a brat brata zvati po megdanu!"
Kad to začu vjeran sluga Lazo,
on otrča na tananu kulu,
te donese onu čašu zlatnu,
nasluži je crvenijem vinom,
pokloni je staru Jug-Bogdanu,
Bogdan primi zlatnu kupu vina,
kupu primi, a pitije neće,
misli Bogdan šta je i kako je,
čime li će darivati Laza.
Jugu veli devet Jugovića:
„O naš babo, stari Jug-Bogdane,
što ne piješ zlatnu kupu vina,
štono ti je poklonio Lazo."
Veli njima stari Jug Bogdane:
„Đeco moja, devet Jugovića,
ja ću lasno piti kupu vina, -
nego mislim, moja đeco draga,
čime ću ja darivati Laza?"
Jugu veli devet Jugovića:
„Lasno ćeš ga darivati, babo:
u nas dosta konja i sokola,
u nas dosta pera i kalpaka."
Tad govori silan car Stjepane:
„Ima Lazo konja i sokola,
Lazo ima pera i kalpaka;
Lazo toga neće nijednoga,
Lazo hoće Milicu đevojku,
baš Milicu, milu mjezimicu,
milu seju devet Jugovića."
Kad začuše devet Jugovića,
poskočiše na noge lagane,
potegoše mače kovrdine
da pogube cara u stolici.
Moli im se stari Jug-Bogdane:
„Nete, sinci, ako Boga znate!
Ako danas cara pogubite,
na vama će ostanuti kletva;
dok izvadim knjige staroslavne,
da ja gledam, sinci, u knjigama,
je l' Milica Lazu suđenica."
Knjige uči stari Jug Bogdane,
knjige uči, grozne suze roni:
„Nete, sinci, ako Boga znate!
Milica je Lazu suđenica,
na njemu će ostanuti carstvo,
sa njome će carovati Lazo
u Kruševcu kod vode Morave.
Kad to začu silan car Stjepane,
on se maši rukom u džepove,
te izvadi hiljadu dukata,
i izvadi od zlata jabuku,
u jabuci tri kamena draga,
obilježje Milici đevojci.

Ženidba Popović Stojana


Zaprosio Popović Stojane
Na daleko lijepu đevojku,
U pitomu Mletku Latinskome,
U Mletačkog kralja Mijaila,
Prsten stavlja, svadbu ugovara:
Dok otide dvoru bijelome
I pokupi kićene svatove.
Dok on dade prsten i jabuku,
Potrošio tri tovara blaga;
Dok dariva svasti i punice,
Dade Stojan hiljadu dukata
Kralj Stojanu tiho govoraše:
"O moj zete, Popović-Stojane!
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kadgođ tebe drago;
"Al' čuješ me, Popović-Stojane!
"Nemoj vodit' Srba u svatove,
,Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi kavgadžije ljute,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pa je teško kavzi dževap dati
"U Latinskom Mletku pletetenome;
"Već povedi Grke i Bugare."
A to sluša gospoja kraljica,
Pogledala malo na Stojana,
Pogledala, pa se nasmjenula.
Opremi se Popović Stojane,
Pa on ode dvoru bijelome,
U putu ga knjiga dostignula
Od punice đevojačke majke:
"O moj zete, Popović-Stojane!
"Ti ne vodi Grka ni Bugara,
"Već sve zovi Srbe u svatove:
"Latini su stare varalice,
"Bojati se kakve prijevare."
Kad Stojanu taka knjiga dođe.
Zamisli se Popović:Stojane,
U toj misli svome dvoru dođe.
Pred njeg' stara išetala majka,
Ruke šire, u lica se ljube,
Stojan majku u bijelu ruku;
Pita majka Popović-Stojana
"Da moj sinko, Popović-Stojane!
"Jesi l' mene putovao mirno?
,Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, sebe vjernu ljubu?"
Progovori Popović Stojane:
"Mirno sam ti, mati, putovao,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"Tri tovara blaga potrošio,
"Osim toga hiljadu dukata
"Dok darivah svasti i punice
"Jošte kralju mene govorio.
"Da ne vodim Srba u svatove,
"Već da vodim Grke i Bugare,
"U putu me, mati, knjiga stiže
"Od punice đevojačke majke,
"Da povedem Srbe u svatove.
"Sjetuj mene, moja stara majko!
"Koje sada bolje poslušati?"
Stara majka besjedi Stojanu:
"Bolje, sinko, đevojačku majku.
"Latini su varalice stare.
"Kuma kumi od Budima kralja,
"Starog svata Mandušića Vuka,
"A vojvodu od Sibinja Janka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"Barjaktara Miloš Obilića,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A ostale koga tebe drago,
"Pa se ne boj prijevare, sinko."
Stojan svoju poslušao majku:
Gradi knjige na četiri strane,
Te sakupi kićene svatove,
Skupi Stojan hiljadu svatova:
Kuma kumi od Budima kralja,
Starog svata Mandušića Vuka,
A vojvodu od Sibinja Janka.
A čauša Relju Krilaticu,
Barjaktara Miloš-Obilića,
A đevera Kraljevića Marka.
Pa odoše Mletku Latinskome.
Kad su došli Mletku Latinskome,
Lijepo ih kralju dočekao:
Konje vode u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri-četiri dana
Dok s' odmore konji i junaci.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Povikaše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Kratki danci, a drugi konaci,
"Zeman dođe, treba putovati "
Tad' iziđe kralju od Mletaka
I iznese gospodske darove:
Kumu daje od zlata košulju,
Starom svatu od zlata siniju,
A vojvodi od zlata jabuku,
A čaušu koplje koštunicu,
A Milošu sablju okovanu,
Kraljeviću tešku topuzinu,
Još mu daše kolja i đevojku:
"Eto, Marko, konja i đevojke
"Do bijela dvora Stojanova,
"Predaj njemu lijepu đevojku."
Digoše se kićeni svatovi,
Lijepo ih kralju ispratio,
Sve svatove redom darivao,
Kog jaglukom, koga baščalukom.
Otidoše zdravo i veselo,
Primiše se brdu na planinu.
Kad izišli brdu na planinu,
Sjedi Junak kraj druma široka,
Pa njemu je čudno odijelo:
Vas u srmi i u čistom zlatu,
Teško ga je poklopilo perje,
Pobratime, do zelene trave,
Nešto mu se crni preko zuba
Kolik' jagnje od pola godine,
Sjaju mu se toke kroz brkove,
Kao jarko kroz goricu sunce,
Žute mu se noge do koljena.
Pobratime, u čistome zlatu,
Pokraj njega leži topuzina,
Preko krila koplje ubojito
A o bedri sablja okovana;
Pije junak crveniku vino,
Služi mu ga iz gorice vila
Desnom rukom i čašom od zlata,
A lijevom meze mu dodaje.
Kad naljeze kita i svatovi,
Skoči junak na noge lagane,
Pa govori kralju od Budima:
"Dajde more, od Budima kralju!
"Baci, kume, od zlata košulju,
"Što su tebe tamo darivali."
Dade kralju, riječ ne učini
Kralju prođe, r naljeze Vuče,
Zaiska mu siniju od zlata,
Dade Vuče, riječ ne učini.
Tad' naljeze od Sibinja Janko,
Zaiska mu od zlata jabuku,
Dade Janko, riječ ne učini.
Al' sto ti Relje Krilatice,
Zaiska mu koplje koštunicu,
Dade Relja, riječ ne učini.
Tad' naljeze Miloš od Pocerja.
Zaiska mu sablju okovanu,
Šćaše Miloš izvaditi kavgu,
Al' družina viknu na Miloša:
"Podaj sablju, ne zameći kavge."
Dade Miloš sablju okovanu
Al' eto ti Kraljevića Marka
I on vodi konja pod đevojkom,
Stade junak njemu besjediti:
"Dajde more, Kraljeviću Marko!
"Dajde, more, konja i đevojku,
"Što su tebe tamo darivali."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Pobratime, džine od Latina!
"Konj moj nije, a đevojka tuđa,
"A mene su, brate, darivali,
"Darivali teškom topuzinom,
"I ja ću je tebe pokloniti."
Više džine upitati ne šće,
Već on pođe konja da uvati,
Da uvati konja pod đevojkom,
Marko skide tešku topuzinu,
A zavara oči Latininu,
Pa on manu teškom topuzinom
Latinina među oči crne,
Oba oka njemu iskočiše,
A dopade Kraljeviću Marko,
Pa od džina odsiječe glavu,
Skide s njega đuzel odijelo,
Pa uzima gospodske darove,
Svatovima dare povratio:
Kumu dade košulju od zlata,
Starom svatu od zlata siniju,
Vojevodi od zlata jabuku,
A čaušu koplje koštunicu,
A Milošu sablju okovanu,
Osta Marku teška topuzina.
Otidoše kićeni svatovi
Ode Marko gorom pjevajući,
Osta džine nogom kopajući.

Ženidba Todora od Stalaća

Sede Todor za večeru s majkom
U Stalaću gradu bijelome
U svojemu dvoru gospodskome,
Večeraju, piju vino ladno;
Stade mati suze prosipati,
Svome sinu poče besediti:
"O Todore, moje čedo drago!
"Već sam, sine, vrlo ostarila,
"Ostarila i onemoćala,
"Ne mogu ti poslovati, sine,
"Ni po belu dvoru posrtati,
"Niti tvoje goste privatati.
"Već prosipaj riznicu i blago,
"Te ti prosi gospođu devojku,
"Tebe ljubu, a mene odmenu.
"Neka radi po gospodsku dvoru."
Todor muči, ništa ne besedi,
Povečera i napi se vina,
Pa ustade na noge junačke,
Pa se časnu krstu prekrstio,
Pomenuo oca Nikolaja
I nedelju i vaskrsenije
I veliko časno vanđelije,
Pa užeže rzan jasnu sveću,
Te odšeta konjma u ahare,
I izvede đogu babajina,
Triput ga je zobi nazobio.
I triput ga napojio vina,
Osedla ga sedlom Carigradskim,
A zauzda uzdom seratlijnskom;
Pa na sebe ruo izmenjuje,
Sve ubavo ruo krajišnjičko,
A na glavu kapu i skuviju,
Za skuviju pozlaćeno perje,
Jeste u dnu srebrom zaliveno,
A po sredi prepleteno zlatom,
A po vrъu kićeno biserom;
Pa pripasa sablju babajinu,
A usede konja babajina,
Otište se niz vodu Moravu,
Prvi su ga petli zapevali
Kod ubava mesta Požarevca,
A jarko ga ogrejalo sunce
Kod malena sela Dubrovice
Na Dunavu lepoj vodi ladnoj,
Al' na vodi tridest devojaka,
Te devojke belo platno bele,
I med njima sestra Nikolina,
Mila seja Martoloz-Nikole;
Jerina je jeste isprosila
Za Tomaša braca rođenoga,
Prsten dala i jabuku zlatnu,
Poarčila dvan'est tovar' blaga;
Na devojki gospodsko odelo:
Na njojzi su kaftani od zlata,
A na glavi tri venca biserna,
Tri biserna, četvrti od zlata,
Oko grla tri drobna đerdana,
Dva od zlata, treći od bisera;
Pa devojka za đerđevom veze,
Zlatom veze sve po čistoj svili
Njima Todor višnja Boga nazva:
"Božja v' pomoć, beljare devojke!
"O devojke, tako sreću stekle!
"Tako vam se ubelilo platno!
"Dušo moja, na dar ga delile!
"Kažite mi druma Smederevska?"
Sve devojke zemlji pogledaše,
Ne pogleda sestra Nikolina,
Već pobaci i đerđev i zlato,
Pa išeta na drum pred junaka:
"Eto, junak, druma Smederevska "
A besedi Todor Pomoravac:
"Dušo moja! gospođo devojko!
"Dodajde mi malo vode ladne,
"Da s' napijem trudan i umoran
"Iz daleke zemlje putujući."
Uze kondir gospođa devojka,
Pa zagrte kaftanima skute,
Pa zagazi u vodu Moravu.
Te zavati vode u kondiru,
Te junaku na konju dodaje.
Junak vode ni gledači ne će,
Mimo kondir dovati devojku,
Podiže je za se na đogata,
Pa je triput opasa pojasom,
A četvrti od sablje kajasom;
Šnjom se manu preko polja ravna,
Kako zvezda preko vedra neba;
Sunce sede, stiže dvoru svome,
Te gospodu svate sakupio,
I miloga okumio kuma;
U ponoći nagna sveštenika,
Te se junak venča sa devojkom.
Kad u jutru beli dan svanuo,
Glas dopade Jerini gospođi:
"O Jerina, luda ženska glavo!
"Zaludi si snau isprosila
"I toliko potrošila blago
"Kad si ludo roha ostavila
"Od godine opet do godine:
"Odvede je Todor od Stalaća."
Kad to čula Jerina gospođa,
Ode brže na divana Đurđu:
"Slavni Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Ti ne držiš kod sebe vojvode,
"Veće držiš Turke janičare,
"Vojvode ti, ka' i janičari,
"Te otimlju pod silje devojke
"Isprošene i prstenovane:
"Slušaj čuda: Todor Pomoravac
"Odveo mi snau isprošenu,
"Isprošenu i prstenovanu!"
Nasmeja se Đurađ na divanu:
"Oće Bog me moj vitez Todore!
"Al" mu vrlo trebuje devojka."
Al' ne može slavan despot Đurđe
Svojoj gospi atar da pokvari,
Već pogleda po divanu redom:
"O vojvode, moji sokolovi!
"Vitezovi, moja desna krila!
"Jeli majka rodila junaka,
"Il' sestrica braca održala
"I muškijem opasala pasom,
"Da otide do Stalaća grada,
"Da dovede vezana Todora?"
Sve vojvode zemlji pogledaše,
Dobro znadu Todor-Pomoravca,
Lako maše, al' udara teško,
Gdi udari, melem ne trebuje;
Al' ne glede četiri vojvode,
Što su skoro pristupile Đurđu,
Još Todora ni vidili nisu,
A kamo l' mu na boj izodili;
Pristupiše slavnome despotu,
Celuju ga u skut i u ruku:
"Prosti Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Mi idemo do Stalaća grada,
"Dovešćemo vezana Todora."
Onda Đurađ poče besediti:
"Id'te deco, pošli u dobri čas!
"Al' čujete, moja deco draga!
"Ko se godi na Todora fali,
"Sramotan je svaki se vraćao:
"Ja se bojim, moja deco draga,
"I vi ćete sramotni se vratit',
"Mene ćete vi osramotiti."
Ne slušaju četiri vojvode,
Usedoše konje vitezove,
I odoše do Stalaća grada
Kad dođoše Todoru pred dvore,
Al' u dvoru igra i popevka,
A nevesta stoji kod devera;
A vojvode s konja ne sjauju,
Već Todora pred dvore zazivlju.
Upadoše Todorove sluge:
"Na milosti, Todor-gospodaru!
"Pred dvorom ti kraljeve vojvode,
"Oni tebe pred dvore zazivlju."
Usta Todor na noge junačke,
U desnicu uze kupu vina,
Kupu vina od dvanaest oka,
A u levu šestoper pozlaćen,
Pa iziđe pred gospodske dvore,
Pa besedi Todor Pomoravac:
"Braćo moja, dobro ste mi došli!
"Od'te u dvor, vino da pijemo,
"Ja se ženim te činim veselje."
Al' vojvode ne gledaju vina,
Već Todora biju buzdovanom,
Namiriše tridest buzdovana;
Kad junaka dobolelo beše
I junačko pleće utrnulo,
Baci Todor i kondir i vino,
Pa i stade biti buzdovanom,
A kako i lako udaraše,
Iz bojni i sedal' izmetaše,
Sa dobrijem konjma rastavljaše,
A sa crnom zemljom sastavljaše,
Pa bijene opet naterao,
Te bijeni konje usedoše,
I popiše jednu kupu vina,
Kupu vina od dvanaest oka;
Pa i Todor ispratio lepo.
"Id'te, braćo, pošli u dobri čas!
"Pozdrav'te se Jerini i Đurđu,
"Kako sam vas dočekao lepo,
"A još lepše, braćo, ispratio."
Pa se majki u dvore povrati:
"Sandaćija, moja mila majko!
"Svetuj mene, moja slatka rano!
"Kud ću sade, na koju li stranu?
"Ako ć' ići Smederevu slavnu,
"Oće mene Đurađ obesiti;
"Ako ć' ići caru u Carigrad,
"Nazvaću se carev novi prebeg."
A devojka sluša od devera,
Pak se mlada pusti od devera.
Pak Todora privati za ruku:
"O Todore, dragi gospodaru!
"Zazor mi je u te pogledati,
"A kamo li s tobom besediti,
"Bit' ne može, valja besediti:
"Ti ne idi slavnu Smederevu,
"Nit' ti idi mestu Carigradu,
"Odbroj mene dvan'est tovar' blaga,
"I daj mene Srblje vitezove,
"Sedamdeset bojnokopljanika,
"Kopljanika, izbrani junaka.
"Ja ću sama ići Smederevu,
"Da Jerini za'vi arač vratim;
"A tako mi dobre sreće moje!
"Nevere ti učiniti ne ću."
Onda usta Todor Pomoravac,
Te otvori na riznici vrata,
I odbroj'i dvan'est tovar' blaga,
I dade joj Srblje vitezove,
Da gospođi zafaita nema
Putujući sama Smederevu,
Ode šnjime gradu Smederevu.
Kad je bila gradu na pogledu,
Daleko je Jerina videla
Sa čardaka sa bijele kule,
Čim je vid'la, tim je i poznala,
I na nju se grotom nasmejala:
"Blago mene, eto snae moje!
"Nevere mi učinila nije.
"Venčaće je za braca Tomaša."
Poklanja se ljuba Todorova:
"O Jerina, nesuđena za'vo!
"Ne mogu se po dvaput venčati
"Za života gospodara moga "
To ne sluša Jerina gospođa,
Već pod siljem okumila kuma,
I pod siljem nagna sveštenike,
Te venčala braca i snašicu.
A kad došla ona noćca tamna,
Te svedoše dvoje mladenaca
Kad Tomaša sanak prevario,
Trže nože ljuba Todorova,
Te zaklala braca Jerinina
Kad u jutru beo dan osvanu,
Podranila gospođa Jerina,
Te otišla u novu al-bašču,
I nabrala cveća svakojaka,
Da probudi braca i snašicu;
Kad đerdeku otvorila vrata,
Sva ložnica u krvi ogrezla,
A bratac joj u krvi ležaše,
Nevesta mu stoji čelo glave,
U ruku joj noževi krvavi.
Kad to vide Jerina gospođa,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
A zapišta, kao zmija ljuta:
"Za što, snao? da od Boga nađeš!
"Za što si mi braca umorila?
"Da nij' ovo Jerina gospođa!
"Ni ti ne ćeš po svetu oditi."
Povikaše Srblji vitezovi,
Sedamdeset bojnokopljanika:
"Ostani se, Jerina gospođo!
"Od neveste ljube Todorove,
"Od neveste, od naše gospođe!
"Da nis' ovo Srblji vitezovi'
"Ni ti ne ćeš po svetu oditi."
Onda ode Jerina gospođa,
Ode brže na divana Đurđu:
"Slavni Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Snaa mi je never' učinila,
"Zaklala mi braca u ložnici."
Tad' joj stade Đurađ besediti:
"O Jerina, luda ženska glavo!
"Šta s' tražila, još si malo našla;
"A nisam li tebe besedio:
""Ostani se, Jerina gospođa,
""Od neveste ljube Todorove?""
Ona svoga braca izgubila,
Svoga braca saranila lepo,
Sa snaom se lepo pomirila,
I sav joj je arač poklonila,
Te nevesta ode dvoru svome.

Ženidba Đurđa Čarnojevića

Ljuto tuži Đurađ Čarnojević
U Mlijetku gradu Latinskome
U tavnici kralja Latinskoga.
Bogom brati Đurađ Čarnojević,
Bogom brati tavničare mlade:
"Bogom braćo, mladi tavničari!
"Ostav'te mi na tavnici pendžer,
"Da ja gledim uz Mletke niz Mletke,
"Ne bi l' koga opazio svoga."
Tavničari za Boga primiše,
Ostaviše na tavnici pendžer.
Đurađ gleda uz Mletke niz Mletke,
Od svog nikog opazit' ne može,
Već opazi Bogom pobratima,
Pobratima Dojčevića Vuka,
Pa besedi Đurađ Čarnojević.
"Pobratime, Dojčeviću Vuče!
"Brže li me, brate, zaboravi,
"I leb i so pod noge pogazi!"
Al' besedi Dojčeviću Vuče!
"Pobratime, Čarnojević-Đurđu!
"Nisam tebe ja zaboravio,
"Ni leb i so pod noge zgazio:
"Evo danas ceo mesec dana,
"Kako stojim na kraljevi vrati,
"Te se molim kralju Latinskome,
"Da bi li te pustio za blago;
"Ali ne će Latini za blago,
"Veće ištu, što su i iskali,
"Ištu, brate, do tri dobra tvoja:
"Prvo dobro na moru Solilo,
"Drugo dobro beo grad Skatara,
"Treće dobro tanana žerava."
Kad to čuo Đurađ Čarnojević,
On besedi pobratimu svome:
"Pobratime, Dojčeviću Vuče!
"Idi, brate, Mletku na čaršiju,
"Donesi mi tri lista artije,
"Da ja pišem do tri sitne knjige,
"Da i šaljem Ivi bracu mome
"Sedam dana preko mora sinja:
"Ako može dobra pregoreti,
"Tako ć' brata očima viditi."
Ode Vuče Mletku na čaršiju,
I donese tri lista artije,
Pa i daje Čarnojević-Đurđu.
Đurađ piše do tri sitne knjige,
Ne piše i samim murećepom,
Veće meša s krvcom od obraza;
Dok tri sitne knjige napisao,
Na obrazu ranu otvorio.
Dade knjige Dojčeviću Vuku:
"Nosi, brate, do tri sitne knjige,
"Nosi, brate, Ivi bracu mome:
"Ako može dobra pregoreti,
"Tako ć' brata očima viditi."
Vuk odnese do tri sitne knjige
Sedam dana preko mora sinja,
Pa i dade Čarnojević-Ivi.
Kada Iva prvu knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Oj Skatare, moj bijeli grade!
"Ti živijem ognjem izgoreo!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?"
Kada Iva drugu knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Oj Solilo, moj bijeli grade!
"Ta i ti se, grade, oborio,
"I s tobom se more osolilo!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?"
Kada Iva treću knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Dobro moje, tanani žerave!
"I ti Turske ne minuo ruke!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?
"Vera moja! žaliti vas ne ću:
"Volim brata, nego i gradove,
"Neg' i tebe, tanani žerave."
Pake đipi Ivan Čarnojević,
Te osedla tanana žerava,
Srebrnim ga sedlom osedlao,
A od zlata uzdom zauzdao,
Popregnu ga od srebra kolanom;
Pa on izvi od zlata ratove,
A i kralju od zlata kolače,
Pa žeravu o kaš obesio,
I dva ključa od dva bela grada,
Od Skatara a i od Solila;
I dade mu tri stotin' dukata,
Al' ne dade tananog žerava;
I dade mu trista pratilaca,
Pratiše ga do njini Solila.

Ženidba Janković Stojana

Vince piju trideset Senjana,
Baš u kuli Janković Stojana.
Šinu vince u bijelo lice,
A rakija govor zametnula.
Svaki hvali sebe i oružje,
Kako ima za pojasom sv'jetlo,
I na jasla ata od megdana.
Stole muči, ništa ne govori,
Mrke svoje oborio brke,
Niz ilike do malih pušaka,
Te pokrio pušci tepeluke;
Sjaje mu se toke kroz brkove,
Kako mjesec kroz jelove grane,
Kad obasja od petnaest dana.
Još govore butum svi serdari:
"Jankoviću, naša poglavice,
Šta ti mučiš, ništa ne govoriš?"
Al' govori Janković Stojane:
"Boga vama, trideset Senjana,
Kol'ko vas je mojijeh drugova,
Svakoga sam s ljubom sastavio,
Svakom ljuba uz koljeno sjedi,
Svaka čedo na koljenu njiše.
Ja sam zaša u peti desetak,
Pa se bojim oženit se neću."
Još govore trideset Senjana:
"Jankoviću, naša poglavice,
Dokle jeste u Kotor Kotara,
I njiovi' pošteni' sestara,
I ti ćeš se oženiti, Stole!
Biraj, Stole, koju tebi drago!"
Al' govori Janković Stojane:
"Da sam vjeru Bogu jedinome
Da ja neću kakve Kotorkinje,
Niti hoću koje Kaurkinje,
Već ja hoću Turkinju djevojku,
A djevojku iz Bunića grada:
Glavom Fatu bunićkog dizdara.
No, koji će od vas junak biti,
Da on pođe sa mnom po djevojku?"
Svi junaci nikom ponikoše,
I u crnu zemlju pogledaše,
Kako raste trava djetelina,
Kako trava na zavojke raste,
Kano dojke u mlade devojke.
Kad to viđe Janković Stojane,
Skoči Stole na noge lagane,
Pa on ide kuli na bedeme,
Pa otvara zlaćane sanduke,
Pa on vadi bijelu košulju:
Više zlata neg bijela platna!
Nju mi Stole često ne oblači,
U godinu tri put manastiru.
Za pas meće devet daniskinja,
Sve u suho zavijene zlato;
Pa on vadi zelenu dolamu,
Na dolami trideset putaca -
Svako valja šezdeset dukata!
Koje mu blizu do gr'oca,
I to mu se na burmu otklapa -
U tom nosi za ručak rakiju;
Pa on vadi kapu kubakliju,
Na kapi je do šezdeset pera -
Pera kažu otkud vjetar puše.
Na vr' kape noja tice krilo,
Na čekrk se kreće i okreće.
Preko sebe dugajliju meće -
Dugačka je dvadeset pedalja,
Ima na njoj šezdeset limova.
Pa se turi dori na ramena,
Pa odjezdi preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Ponajbolje Stole uvardao
Kada Turci proroku klanjaju,
A djevojke u kolu igraju.
Božju pomoć naziva im Stole.
Odgovara lijepa djevojka,
Što je kolo visom nadvisila,
A ljepotom sve je začinila:
"Da si zdravo, neznana delijo!"
Nju mi pita Janković Stojane:
"Je li testir meni poigrati,
Svoga konja malo odmoriti?"
"Testir tebi, neznana delijo,
Testir tebi, al' prilike nije.
Ako spaze Bunićani Turci,
Ni živ glave iznijeti nećeš!"
No to Stole ništa i ne sluša,
Pa on sađe u kolo igrati.
Uhvati se do Fate djevojke,
Desnom nogom očepljuje mladu,
Dugačkijem poškakljuje brkom,
I desnijem okom namiguje.
Kad se Stojan triput okrenuo,
Ozdo ide jedno Ture mlado -
Rukom miče, a plećima kreće:
"Bunićani, žalosna vam majka,
Što će vama kaurin u kolu?"
Al' govori Janković Stojane:
"Od' otale jedno Ture mlado,
Što si s' tako pobunilo jako,
Kanda s' pilo silovito vino!"
"Ne budali, Janković Stojane,
Kad ja tebe u glavu poznajem.
Znadeš vr'jeme kad smo pili vino,
Kod javora među dva jablana,
Kod brekinje niže Osredine,
Gdje Zrmanja u more pol'jeće."
Kada začu Janković Stojane
Da ga Turčin u glavu poznaje,
On potrže brijetkinju ćordu,
Da Turetu odsiječe glavu.
Trči Ture niz kaldrme donje,
Pa potrže do dva dževerdara,
Da ubije Janković Stojana -
Jedan slaga, drugi ne upali.
Stole stiže - ods'ječe mu glavu.
Povrati se tragom unatraga,
Ali nikog u kolu ne ima -
Samo čeka Fatima djevojka.
On je meće za se na dorina.
Tri puta je opasao pasom,
Četvrti put od sablje kajasom,
Da je ne bi vjetar odbacio;
Pa odjezdi preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Za njim trči Bunićki dizdare:
"Stani, kurvo, Janković Stojane,
Ne vodi mi lijepe djevojke!"
Stade Stojan nasred polja ravna,
Pa on pita lijepu djevojku:
"Je li testir da t' pogine babo?"
Ona zemlji oči oborila.
Stole skida dugajliju svoju,
Pa prinese crnom oku svome:
Puška pali, a Osman se svali.
Ode Stole svome b'jelom dvoru,
I odvede Fatimu djevojku,
Pa je krsti i privjenča za se.

Ženidba Vlašića Radula

Kad se ženi Vlašiću Radule,
Zaprosio lijepu đevojku,
Prsten daje, svadbu ugovara"
"Ova svadba do petnaest dana,
"Dok ja odem dvoru bijelome
"I sakupim gospodu svatove."
On otide dvore bijelome
I sakupi silu i svatove,
On sakupi tri stotine svata;
Svate kupi, u svatove ne će,
Svoga konja pod đevojku šilje,
I on šilje dva brata rođena,
A dva brata, dva mila đevera.
Pa odoše svati po đevojku;
Tamo su ih l'jepo dočekali,
Svakom svatu po boščaluk dali,
Mladoženji konja i sokola,
I dadoše lijepu đevojku.
Čauš viče, dabulana riče:
"Hazur! hazur! kićeni svatovi!
"Hazur svati, i hazur đevojka!
"Već hoćemo doma putovati"
Digoše se kićeni svatovi,
Otidoše dvoru bijelome;
Kad su bili nasred gore čarne,
Al' u gori Dinjar Banjanine,
Na bojno se koplje naslonio,
Sve svatove redom propustio,
A kad dođe lijepa đevojka,
Pod đevojkom konja uvatio.
Kad viđeše dva mila đevera,
Za oštre se sablje dohitiše,
Da Dinjaru odsijeku glavu:
Al' govori gospođa đevojka:
"O Boga vi, dva mila đevera!
"Vi nemojte njega pogubiti,
"Dok čujemo šta će govoriti,
"Lasno ćete njega pogubiti."
Preklanja se Dinjar Banjanine,
Pred đevojkom crnu zemlju ljubi
"Bogom sestro, ljepa đevojko!
"Ti ćeš biti ljuba Radulova,
"Tamo su mi dva nejaka brata
"U tavnici Vlašića Radula,
"Ne bi li ih kako izbavila!"
Pa se maši u svil'ne džepove,
Te izvadi dvanaest dukata
I dariva Bogom posestrimu,
Ona njemu svilenu košulju
Pa odoše dvoru bijelome.
Kad su bili pred bijele dvore,
Svi svatovi konje odjahaše,
A đevojka ne će da odjaše:
Izišla je majka Radulova,
Iznijela od zlata siniju,
Na siniji zmiju opletenu,
Opletenu od srebra i zlata,
Na njojzi je alem dragi kamen;
Pa govori majka Radulova:
"Odjaš' konja, mila snaho moja
"Na čast tebe od zlata sinija,
"Na siniji zmija opletena,
"Opletena od srebra i zlata,
"I na njojzi alem dragi kamen
"Te mi vezi polunoći, snaho,
"Polunoći kao u po podne."
Ona joj se smjerno poklanjaše,
Al' od konja ne će da odjaše.
Izišle su seje Radulove,
Iznijele zlaćeno prstenje:
"Odjaš' konja, mila snaho naša!
"Na čast tebe zlaćeno prstenje,
"Te ti nosi dokle si nam mlada."
Ona im se smjerno preklanjaše,
Al' im konja neće da odjaše.
Ljutite se u dvor povratiše,
Oštro hode, a oštro govore:
"O naš brate, Vlašiću Radule!
"Ne će snaha konja da odjaše,
"Dok ne vidi, za koga je došla."
Naljuti se Vlašiću Radule,
Golu sablju u rukama nosi:
"Odjaš konja, kučko! ne đevojko,
"Odjaš' konja, odsjeć' ću ti glavu;
"Nisi konja od baba dovela,
"Već si moga konja umorila."
Govori mu gospođa đevojka:
"Gospodaru Vlašiću Radule
ne ljuti se, ne imaš se zašto:
"Ne ću tebe konja odjahati,
"Dok mi ne daš ključe od tavnice."
Grohotom se Radul nasmijao,
Dade njojzi ključe od tavnice,
Pa je onda konja odsjednula,
Pa dozivlje dva mila đevera.
"Vi hajdete, dva mila đevera,
"Kažite mi vrata na tavnici."
Otidoše šnjome na tavnicu,
Otvoriše prokletu tavnicu,
Pa govori lijepa đevojka:
"Ko su braća Dinjar-Banjanina,
"Hajte amo na tavnička vrata "
Izišla su dva nejaka brata,
Izišla su na tavnička vraga,
Kosa im je, njom bi se pokrili,
nokti su im, ukopali bi se,
Još propišta trideset robova
"Bogom sestro, lijepa đevojko
"Pusti i nas danas iz tavnice."
Al' govori lijepa đevojka:
hajte, roblje, na tavnička vrata."
Pa iziđe roblje iz tavnice,
Veli njemu lijepa đevojka:
"Bjež' te, roblje, kuda koje znade."
Pa uzima do dva pobratima,
Odvede ih u bijele dvore,
Pa doziva dva berbera mlada,
Jedan mije, drugi, kosu brije
I pogane nokte sarezuje;
Dala im je b'jele boščaluke,
I na njih je ruho porezala,
Pa ih spremi dvoru bijelome,
I dade im od zlata jabuku:
"Pozdrav'te mi Bogom pobratima,
"Pobratima Dinjar Banjanina,
"Podajte mu od zlata jabuku."

Ženidba Zmaj - Despota Vuka

Mili Bože, da čuda golema!
Podiže se Zmaj-Despote Vuče
Preko mora Mletku Latinskome,
Da on prosi lijepu đevojku
U nekaka bana od Mletaka;
On povede dvanaest katana
I ponese tri tovara blaga,
Ode pravo u zemlju Latinsku.
A kad dođe Mletku Latinskome,
Lijepo ga bane dočekao,
Gostio ga za petnaest dana.
No govori Zmaj-Despote Vuče:
"Čuješ li me, bane Latinine!
,Ja nijesam doš'o piti vino,
"Već prositi lijepu đevojku;
"No ak' hoćeš da smo prijatelji,
"Pokloni mi ćerku za ljubovcu."
Pa se maši rukom u džepove,
Te izvadi od zlata jabuku,
Uz jabuku hiljadu dukata,
Pa ih pruži banu Latininu.
Kad to viđe bane Latinine,
On se skoči od zemlje na noge,
Te se s Vukom u lice poljubi,
A Vuk bana u bijelu ruku,
Pa mu dade od zlata jabuku,
I dade mu hiljadu dukata,
A ban Vuku pokloni đevojku,
Kada Vuče isprosi đevojku,
A on ode svadbu ugovarat';
Za dugo je Vuče odgodio:
Od Đurđeva do Dmitrova dana,
Dok otide šeru Kupinovu
I pokupi kićene svatove;
Pa se Vuče na put otisnuo
Sa njegovih dvanaest katana,
A prati ga bane Latinine,
Pa je bane Vuku govorio:
"O moj zete, Zmaj-Despote Vuče!
"Kada, Vuče, po đevojku pođeš,
"Ti povedi hiljadu svatova,
"Od hiljade više ni jednoga,
"Od hiljade manje ni jednoga;
"Pa ti hajde, kada tebe drago."
Kada čuo Zmaj-Despote Vuče,
Ode Vuče šeru Kupinovu.
A kad dođe dvoru bijelome,
Dočeka ga ostarila majka,
Pa ga pita majka Anđelina:
"Što bi, sine, u zemlji Latinskoj?,
"Jesi l', sine, ljubu isprosio?
"Ne će l' staru odmijenit' majku?"
Ode Vuče majci govoriti:
"Dobro, majko, u zemlji Latinskoj,
"Jesam, mati, curu isprosio
"U onoga bana od Mletaka,
"I s banom sam svadbu ugodio
"O jeseni, kada mene drago,
"Da povedem hiljadu svatova."
Tek što Vuče u riječi bješe,
Al' eto ti mlada knjigonoše,
Pokloni se do zemljice crne,
Vuku dade list knjige sićane;
A kad Vuče knjigu proučio,
A on veli ostariloj majci:
"Evo, mati, knjige od đevojke,
"Dobro slušaj, što mi sitna piše:
""Gospodaru, Zmaj-Despote Vuče!
""Ako skoro odeš sabirati,
""Gospodaru, kićene svatove,
""Kupi svata dvanaest stotina
""Po izboru boljeg od boljega,
""Svakoga ću, Vuče, darivati,
""Darivati svilenom košuljom;
""A đeveri dobroga junaka,
""Jali brata, jali pobratima;
""Jera imaš grdna dušmanina,
""Ta u Bosni Đerzelez-Aliju:
""Nešto često za svatove pita,
""Bojati se kake prijevare
""Od Turčina, da ga Bog ubije!" "
Kada Vuče knjigu proučio,
A on pita ostarilu majku:
"Šta ću sade, moja stara majko?
"Al' ću slušat' bana tasta moga,
"Al' Rosandu lijepu đevojku?"
Veli Vuku ostarila majka:
"O moj sine, Zmaj-Despote Vuče!
"Slušaj, sinko, lijepu đevojku
"A i mene staru tvoju majku:
"Kada staneš kupiti svatove,
"A ti zovi, sine, u đeverstvo
"Do dva brata, dva Jakšina sina,
"Jakšić:Dmitra s nejakim Stjepanom;
"Jer su, sine, na boju junaci,
"Ako tebe bude do nevolje,
"Neka ti se u nevolji nađu;
"Piši, sine, list knjige bijele,
"Te je pošlji šeru Dmitrovici
"Starcu Janju od starine knezu,
"Nek ti pošlje sina Milovana
"Stari svate nek je pred svatove
"Nek povede tri stotine svata,
"Nek se znadu svati starosvatski;
"Drugu, sine, sitnu knjigu piši,
"Te je pošlji ka Sibinju gradu
"Kumu tvome Sibinjanin:Janku,
"Nek ti i on u svatove dođe,
"Nek povede tri stotine svata.
"Kad rasturiš knjige na vojvode,
"A ti turi sa kule topove,
"Podaj haber po Srijemu tvome.
"Te sakupi po izbor svatove,
"Pa kad, sine, pokupiš svatove,
"A ti brzo hajde za đevojku,
"Ti ne čekaj dana Dmitrovoga."
Kada Vuče saslušao majku,
A on skoči od zemlje na noge,
Te dovati divit i hartiju,
Evo Vuče prvu knjigu piše
Ka bijelu gradu Bijogradu
Na koljeno Jakši kapetanu:
"Poočime, Jakša kapetane!
"Da mi pošlješ do dva sina tvoja,
"Sina tvoja, pobratima moja,
"Poočime, mene u svatove,
"Da đeveri budu uz đevojku."
Drugu Vuče knjigu napisao,
Te je posla šeru Dmitrovici
Na koljeno starcu Kuzun-Janju:
"Starče Janjo, od Srijema kneže!
"Opravi mi sina Milovana,
"Da mi bude svatki starješina,
"Nek povede tri stotine svata,
"Nek se znadu svati starješinski."
Treću Vuče knjigu napisao,
Te je posla ka Sibinju gradu
Na svog kuma Sibinjanin-Janka:
"O moj kome, od Sibinja Janko!
"Kako tebe sitna knjiga dođe,
"Brže kupi trista Ugričića,
"Hajde mene, kume, u svatove,
"Da ti vjenčaš mene i đevojku."
Kada Vuče knjige opravio,
On iziđe na bijelu kulu,
Baci s kule dvanaest topova,
Haber dade Srijem-zemlji ravnoj,
Sasta mu se šest stotin' svatova
Po izboru bolji od boljega.
Malo bilo vreme postajalo,
Al' eto ti dva Jakšića mlada
I sa šnjima dvanaest delija,
Dočeka ih Zmaj-Despote Vuče,
Konje vodi u arove donje,
A junake na bijelu kulu;
Tek što oni za sofru sjedoše,
Al' eto ti sina Milovana
Sa njegovih tri stotin' Sremljana;
Tek što Vuče svate dočekuje,
Al' eto ti od Sibinja Janka
I on vodi tri stotin" Madžara,
Te se sasta sila i svatovi
Ukraj Save pred bijelom kulom;
Lijepo ih dočekao Vuče,
Napoji ih vinom i rakijom,
A parani svakom đakonijom.
Tu su tavnu noćcu prenoćili,
A kad svanu i ogranu sunce,
Udariše jasni daulbasi,
A viknuše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Daleko je Mletku putovati."
Te se diže sila i svatovi,
Otidoše u zemlju Latinsku.
Dok dođoše Mletku pitomome
B'jelu dvoru bana Latinina
Lijepo ih bane dočekao:
Konje vodi u podrume donje,
A junake na bijele kule,
Za gotove sofre zasjedoše,
Piše vino za neđelju dana;
Pa kad prođe neđeljica ravno,
Tad' viknuše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Prijatelju, izvodi đevojku,
"Daleko je Savi putovati."
Tek što oni u riječi bjehu.
Na gradu se otvoriše vrata,
Iziđoše dva banova sina,
Izvedoše konja zelenoga
Sa suvijem okićena zlatom,
I na konju Rosandu đevojku
Obasutu mrežom od bisera
Savrh glave do zelene trave;
Te zovnuše dva Jakšića mlada,
Đeverima snahu prodadoše,
Na kapiju zdravo ispratiše;
No se vrati Zmaj-Despote Vuče
A sa kumom od Sibinja Jankom
I Janjovim sinom Milovanom
I sa šnjima dv'je stotine svata,
Da daruje tasta i punicu,
A đeveri snahu odvedoše;
No kad Vuče u povratak dođe,
Susrete ga bane i banica,
Te odoše zeta darivati:
Ban mu dade kalpak i čelenku,
A banica divan-kabanicu
Iskićenu sa suvijem zlatom,
Pa eto ti dva banova sina,
Dadoše mu dva mača zelena
Sve u suvo oblivena zlato;
Pa eto ti sluge Milutina
I on nosi zlatnu kupu vina,
Pokloni je Zmaj-Despotu Vuku.
Istom uze Zmaj-Despote Vuče,
Istom uze da popije vino,
Al' dotrča jedan od svatova,
Na njemu je sedamnaest rana,
Nosi desnu u lijevoj ruku,
Kako dođe Zmaj-Despotu Vuku,
A on Vuku 'vako progovori:
"Zlo ti vino, Zmaj-Despote Vuče!
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
"Udari ti sila u svatove,
"Čudna sila, Đerzelez Alija
"Sa njegovih trista Sarajlija,
"Pogibe ti hiljada svatova,
"Od hiljade jedan ne ostade,
"Do ostala dva Jakšića mlada,
"Ali ih je ljuto saletio,
"Saletio Đerzelez Alile,
"Ljuto ti je Dmitra obranio,
"No još brane lijepu đevojku,
"Do sad mislim da su izginuli."
A kad začu Zmaj-Despote Vuče,
Baci kupu o mermer-kaldrmu,
S leđa baci divan-kabanicu,
A sa glave tastova kalpaka,
Pa privati vrancu za dizgine,
Okrenu ga polju na kapiju,
A za njime kume i starojko:
Kad iziđe Vuče na kapiju,
A on pusti vranca alovita,
Odmah dođe na polje široko,
Đeno Turčin svate isjekao;
Ali stoje dva Jakšića mlada,
Jošte brane ljepotu đevojku
Od Turčina Đerzelez-Alije;
No kad Turčin Vuka opazio,
Pleći dade bijegati stade;
No ne dade Vuče bijegati,
Sustiže ga u po polja ravna,
Udari ga sabljom na dovatu
Te pros'ječe ruho na Turčinu,
No Turčinu ništa ne naudi;
Kad to viđe Zmaj-Despote Vuče,
A on trže perna buzdovana,
Ode njega njime udarati,
Ne bi li ga s konjem rastavio;
Ali Turčin ni habera nema,
Veće vrati suru bedeviju,
A poteže sablju okovanu,
Da on Vuku odsiječe glavu;
No mu Vuče sablju dočekao,
Prebio je na tri polovine;
No da vidiš Đerzelez-Alije!
On poteže zelena gadara,
Ode ćerat' po mejdanu Vuka,
Gotovo ga nadvladao bješe;
No to gleda lijepa đevojka
Od ovaca iz zelene trave,
Pa joj žao Zmaj-Despota Vuka,
Pa mu ode mlada govoriti:
"O junače, Bog te ne ubio!
"Zar ne vidiš, da si poginuo?
"Na Turčinu oklop gvožđe ima;
"No đe ti je str'jela i tetiva?
"Udri njega u čelo junačko,
"Đe sastavlja samur i obrve,
"Te ćeš njega lasno pogubiti."
To kad začu Đerzelez Alija,
On ne znaše što zbori đevojka,
Pak pogleda u zelenu travu,
Da on vidi, ko govori s Vukom,
A Vuk trže str'jelu i tetivu,
Te on gleda Đerzelez-Aliju,
Pogodi ga u čelo junačko,
Turčin pade u zelenu travu,
Turčin pade, a Vuče dopade,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu,
Uvati mu suru bedeviju,
Pa se natrag u svatove vrati,
Te po polju društvo pokupio;
Dokle Vuče svate izbrojio,
Al' mu nema sedam stotin' svata,
Lijepo se doma opraviše.
Kad dođoše šeru Kupinovu,
Ugosti ih Zmaj-Despote Vuče,
Pod'jeli im svilene darove,
Pa odoše svaki dvoru svome,
A on osta s Rosandom na kuli

Ženidba kralja Vukašina

Knjigu piše Žura Vukašine,
U bijelu Skadru na Bojani,
Te je šalje na Hercegovinu
Bijelome gradu Pirlitoru,
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi ljubi Momčilovoj;
Tajno piše, a tajno joj šalje,
U knjizi joj ovako besjedi:
"Vidosava, Momčilova ljubo!
"Šta ćeš u tom ledu i snijegu?
"Kad pogledaš s grada iznad sebe,
"Ništa nemaš lijepo viđeti,
"Već bijelo brdo Durmitora
"Okićeno ledom i snijegom
"Usred ljeta, kao usred zime;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Mutna teče Tara valovita,
"Ona valja drvlje i kamenje,
"Na njoj nema broda ni ćuprije,
"A oko lje borje i mramorje;
"Već ti otruj vojvodu Momčila,
"Il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
"Hodi k meni u primorje ravno
"Bijelome Skadru na Bojanu,
"Uzeću te za vjernu ljubovcu,
"Pa ćeš biti gospođa kraljica,
"Presti svilu na zlatno vreteno,
"Svilu presti, na svili sjediti,
"A nositi Divu i kadivu
"I još ono sve žeženo zlato;
"A kakav je Skadar na Bojani!
"Kad pogledaš brdu iznad grada,
"Sve porasle smokve i masline
"I još oni grozni vinogradi;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Al' uzrasla šenica bjelica,
"A oko nje zelena livada,
"Kroz nju teče zelena Bojana,
"Po njoj pliva riba svakojaka,
"Kad gođ hoćeš, da je taze jedeš."
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj,
Knjigu gleda ljuba Momčilova,
Onu gleda, drugu sitnu piše:
"Gospodine, kralju Vukašine!
"Nije lasno izdati Momčila,
"Ni izdati, nita otrovati:
"U Momčila sestra Jevrosima,
"Gotovi mu to gospodsko jelo,
"Prije njega jelo ogleduje;
"U Momčila devet mile braće
"I dvanaest prvo-bratučeda,
"Oni njemu rujno vino služe,
"Prije njega svaku čašu piju;
"Momčil' ima konja Jabučila,
"Jabučila konja krilatoga;
"Kud gođ hoće, prelećeti može;
"U Momčila sablja sa očima,[17]
"Ne boji se nikoga do Boga.
"Već me ču li, kralju Vukašine!
"Ti podigni mlogu silnu vojsku,
"Izvedi je na Jezera ravna,
"Pak zasjedni u gori zelenoj;
"U Momčila čudan nauk ima,
"Svako jutro u svetu neđelju
"Rano rani u lov na Jezera
"S' sobom vodi devet mile braće
"I dvanaest prvo:bratučeda
"I četr'est od grada levera;
"Kada bude u oči neđelje,
"Ja ću spalit' krila Jabučilu,
"Britku ću mu sablju zatopiti,
"Zatopiti onom slanom krvlju,
"Da se ne da izvadit' iz kora;
"Tako ćeš ti pogubit' Momčila."
Kada kralju taka knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa on diže mlogu silnu vojsku,
Ode s vojskom na Hercegovinu,
Izvede je na Jezera ravna,
Pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo u oči neđelje,
Momčil' ode u svoju ložnicu,
Pa on leže u meke dušeke,
Malo prođe, i ljuba mu dođe;
Ali ne će u meke dušeke,
Već mu roni suze više glave;
A nju pita vojvoda Momčilo:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Kaka ti je golema nevolja,
"Te mi roniš suze više glave?"
Al' govori mlada Vidosava:
"Gospodaru, Momčilo vojvoda
"Meni nije nikake nevolje,
"Već sam čula jedno čudno čudo,
"Čula jesam, al' nisam viđela,
"Da ti imaš konja Jabučila,
"Jabučila, konja krilatoga,
"Ja ne viđeh tvome konju krila,
"Te ne mogu mlada vjerovati;
"Već se bojim, hoćeš poginuti."
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
Mudar bješe, al' se prevario,
Svojoj ljubi tako besjedio:
"Vidosava, vjerna moja ljubo!
"Za to ću te lasno utješiti,
"Ti ćeš lasno viđet' čilu krila:
"Kada prvi zapjevaju p'jevci,
"Ti otidi u nove ahare,
"Tad' će čile popuštiti krila,[18]
"Tad' mu možeš krila sagledati."
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil' spava, ljuba mu ne spava,
Veće sluša mlada u dušeku,
Kad će prvi p'jevci zapjevati;
A kad prvi p'jevci zapjevaše,
Skoči mlada iz meka dušeka,
Zapalila fenjer i svijeću,
Pa uzima loja i katrana,
Ode pravo u nove ahare;
Al' istina, što Momčilo kaže,
Jabučilo krila popuštio,
Popuštio krila do kopita;
Tade ona krila namazala,
Namaza ih lojem i katranom,
Pa svijećom krila zapalila,
Te sapali krila Jabučilu,
Što ne mogla vatrom sagoreti,
To pod kolan pritegnula tvrdo;
Onda mlada ode u riznicu,
Dovatila sablju Momčilovu,
Te je slanom zatopila krvlju,
Pak se vrnu u meke dušeke.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio vojvoda Momčilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Ja sam noćas čudan san usnio,
"Đe se povi jedan pramen magle
"Od proklete zemlje Vasojeve,
"Pak se savi oko Durmitora,
"Ja udarih kroz taj pramen magle
"Sa mojijeh devet mile braće
"I s dvanaest prvo-bratučeda
"I četr'est od grada levera,
"U magli se, ljubo, rastadosmo,
"Rastadosmo, pak se ne sastasmo;
"Neka Bog zna, dobra biti ne će."
Veli njemu ljuba Vidosava:
"Ne boj mi se, mili gospodaru!
"Dobar junak dobar san usnio;
"San je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
Pa on siđe niz bijelu kulu,
Dočeka ga devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda
I četr'est od grada levera,
A ljuba mu izvede čilaša,
Dobrijeh se konja dovatiše,
Otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Opteče ih ona silna vojska.
Kad Momčilo opazio vojsku,
On poteže sablju od bedrice,
Al' se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Izdade me kuja Vidosava,
"No dajte mi sablju ponajbolju."
Hitro su ga braća poslušala,
Dadoše mu sablju ponajbolju,
Pa je Momčil' braći besjedio:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Vi udrite vojsci po krajima,
"Ja ć' udarit' vojsci po srijedi."
Mili Bože čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo,
Kako s'ječe vojvoda Momčilo,
Kako krči druma niz planinu;
Više tlači konjic Jabučilo,
Neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe;
Al' ga loša sreća susretnula:
Kad iziđe prema Pirlitoru,
Susrete ga devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
U junaku srce prepuknulo
Od žalosti za braćom rođenom,
Bijele mu malaksaše ruke,
Te ne može više da siječe,
Već udara konja Jabučila,
Udara ga čizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru,
Al' mu konjic polećet' ne može;
Kune njega vojvoda Momčilo:
"Jabučilo, izjeli te vuci!
"Iz šale smo odavde lećeli,
"Bez nevolje, tek od obijesti,
"A danas mi polećeti ne ćeš!
Al' mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momčilo!
"Nit' me kuni, niti me nagoni,
"Danas tebi polećet' ne mogu;
"Bog ubio tvoju Vidosavu!
"Ona mi je sapalila krila;
"Što ne mogla vatrom sagoreti,
"To pod kolan pritegnula tvrdo;
"Veće bježi, kuda tebi drago."
Kad to začu vojvoda Momčilo,
Proli suze niz junačko lice,
Pa odskoči od konja čilaša,
Triput skoči, do grada doskoči,
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo!
"Pušti meni jednu krpu platna,
"Ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
A moj brate, vojvoda Momčilo!
"Kako ću ti puštit' krpu platna,
"Kad je meni snaha Vidosava,
"Moja snaha, tvoja nevjernica,
"Savezala kose za direke?"
Al' je sestra srca žalostiva,
Žao joj je brata rođenoga,
Ona ciknu, kako ljuta guja,
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iščupala,
Ostavila kose na direku,
Pa dovati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedene,
Gotov' bješe u grad uskočiti:
Al' doleće ljuba nevjernica,
Oštru sablju nosi u rukama,
Pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
Kraljeve ga dočekaše sluge
Na mačeve i na koplja bojna,
Na nadžake i na buzdovane;
A dopade kralju Vukašine,
Udari ga onim bojnim kopljem,
Udari ga posred srca živa,
Al' govori vojvoda Momčilo:
"Amanet ti, Vukašine kralju:
"Ti ne uzmi moju Vidosavu,
"Vidosavu, moju nevjernicu,
"Jer ć' i tvoju izgubiti glavu,
"Danas mene u tebe izdala,
"A sjutra će tebe u drugoga;
"Već ti uzmi moju milu seju,
"Seju moju milu, Jevrosimu,
"Ona će ti svagda vjerna biti,
"Rodiće ti, k'o i ja, junaka."
To govori vojvoda Momčilo,
To govori, a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
A gradu se otvoriše vrata,
Pak iziđe kuja Vidosava,
Te dočeka kralja Vukašina,
Odvede ga na bijelu kulu,
Posadi ga u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom đakonijom,
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje;
Al' da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila.
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut' ne može.
Tad' govori kralje Vukašine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
"Nuto kurve mlade Vidosave!
"Kad izdade ovakog junaka,
"Koga danas u svijetu nema,
"To li mene sjutra izdat' ne će!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
Uvatiše kuju Vidosavu,
Svezaše je konjma za repove,
Odbiše ih ispod Pirlitora,
Te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenča je sebi za ljubovcu,
Šnjom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.

Ženidba Marka Kraljevića

Sjede Marko za večeru s majkom,
Stade mati Marku besjediti:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Već je tvoja ostarjela majka,
"Ne može ti pripravljat' večere,
"A ne može služit' mrka vina,
"A ne može lučem svijetliti:
"Oženi se, moj premili sine,
"Da zamjenu stečem za života."
Veli Marko ostariloj majci:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Prošao sam devet kraljevina,
"I desetu Tursku carevinu;
"Đe ja nađoh za mene đevojku,
"Onđe nema za te prijatelja:
"Đe ja nađoh za te prijatelja,
"Onđe nema za mene đevojke,
"Osim jednu, moja stara majko,
"A pod dvorom kralja Šišmanina,
"Mati moja, u zemlji Bugarskoj,
"Ja je nađoh na vodi čatrnji,
"Kad je viđeh, moja stara majko!
"Oko mene trava okrenu se.
"Eno, mati, za mene đevojke,
"Eno za te dobra prijatelja;
"Spremi mene tanke brašnjenice,
"Da ja idem prositi đevojku."
Stara mati jedva dočekala,
Ta ne čeka dok jutro osvane,
Već mu gradi šećerli kolače
Kad u jutru jutro osvanulo,
Spremi Marko sebe i Šarina,
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o sedlu Šarinu,
S drugu stranu topuzinu tešku,
Pa posjede pomamna Šarina,
Ode pravo u zemlju Bugarsku,
B'jelu dvoru kralja Šišmanina.
Daleko ga kralju ugledao,
Malo bliže pred njeg' išetao:
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje;
Sluge vjerne konje privatiše,
Odvedoše u podrume donje,
Kralju Marka na bijelu kulu,
Za gotovu sofru zasjedoše,
Pa stadoše mrko piti vino
A kada se ponapiše vina,
Marko skoči na noge lagane,
Kapu skida. do zemlje se svija,
On u kralja zaprosi đevojku,
Kralj je dade, ne reče riječi.
Dok postavi prsten i jabuku,
I poreza ruho na đevojku.
I dariva svasti i punice,
Dade Marko tri tovara blaga.
Odgodio do mjeseca dana,
Dok otide bijelu Prilipu
I pokupi kićene svatove.
Besjedi mu đevojačka majka:
"O moj zete, od Prilipa Marko!
"Nemoj vodit' tuđina đevera,
"Već jal' brata, jali bratučeda:
"Đevojka je odviše lijepa,
"Bojimo se goleme sramote."
Tu je noćcu prenoćio Marko,
Pa u jutru opremi Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad je bio do Prilipa grada,
Daleko ga mati opazila,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke širi, u lice ga ljubi,
Marko majku u bijelu ruku.
Pita majka Kraljevića Marka:
"O moj sine, Kraljeviću Marko!
"Jesi l' mene mirno putovao?
"Jesi l' mene snahu isprosio?
"Mene snahu, sebe vjernu ljubu "
Reče Marko ostariloj majci:
"Jesam, mati, mirno putovao,
"I đevojku sebe isprosio,
"Potrošio tri tovara blaga,
"I kad pođoh dvoru bijelome,
"Reče meni đevojačka majka:
""O moj zete, Kraljeviću Marko!
""Nemoj vodit' tuđina đevera,
""Već jal' brata, jali bratučeda:
""Đevojka je odviše lijepa,
""Bojimo se goleme sramote.""
"A ja, mati, brata ne imadem,
"Brata nemam, bratučeda nemam."
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sine, od Prilipa Marko!
"Za to nemaj brige nikoliko,
"Već načini jednu sitnu knjigu,
"Te je pošlji duždu od Mletaka,
"Nek ti pođe na kumstvo vjenčano,
"Nek povede pet stotina svata,
"Drugu šalji Zemljiću Stjepanu,
"Da ti bude đever kod đevojke,
"Nek povede svata pet stotina,
"Pa se ne boj nikakve sramote.
Kada Marko razumijo r'ječi,
Onda svoju poslušao majku,
On načini knjige na koljenu,
Jednu šalje duždu Mletačkome,
Drugu pobru Zemljiću Stjepanu
Malo vreme za tim postojalo,
Al' eto ti dužda od Mletaka,
Sa njim ide pet stotina svata;
Dužde ode na tananu kulu,
A svatovi u polje široko;
Malo za tim, eto i Stjepana,
I on vodi pet stotina svata
Sastaše se na kuli tananoj,
Te se mrka ponapiše vina.
Odatle se svati podigoše,
Otidoše u zemlju Bugarsku,
Pravo dvoru kralja Šišmanina
Lijepo ih kralju dočekao
Vode konje u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri bijela dana,
Počinuše konji i junaci
Kad četvrto jutro osvanulo,
Povikaše kićeni čauši.
"Azurala, kita i svatovi!
"Kratki danci, a dugi konaci,
"Hoće nam se doma zastarati."
Kralj iznese gospodske darove:
Kom jagluka, kome boščaluka,
Kumu dade od zlata siniju,
A đeveru od zlata košulju
I dade mu konja i đevojku;
Još đeveru kralje govoraše
"Eto tebe konja i đevojke
"Do Markova dvora bijeloga,
"Podaj Marku lijepu đevojku,
"Na čast tebe konjic od mejdana"
Digoše se kićeni svatovi
Putovati uz polje Bugarsko
Đe je sreća, ima i nesreće
Dunu vjetar u polju široku,
Te podiže duvak na đevojci,
Ukaza se lice u đevojke,
Viđe lice dužde od Mletaka,
Od muke ga glava zaboljela,
Jedva čeka, kad će noćca doći
Kad svatovi na konak padoše,
Tad' pošeta dužde od Mletaka
Do čadora Zemljića Stjepana,
Pa Stjepanu tiho govoraše:
"O đevere, Zemljiću Stjepane!
"Daj ti mene tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe jedna čizma blaga,
"Moj Stjepane, žutijeh dukata "
Veli njemu Zemljiću Stjepane
"Šuti, dužde, okamenio se!
"Palo ti je na um poginuti?"
Povrati se dužde od Mletaka.
Kad su bili na drugom konaku,
Šeta dužde bijelu čadoru,
Pa govori Zemljiću Stjepanu:
"Daj, Stjepane, tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe dvije čizme blaga,
"Moj Stjepane, žutijeh dukata "
Stjepan njemu gorko odgovori:
"Idi, dužde, izgubio glavu!
"Kako će se obljubiti kuma!"
Povrati se dužde pod čadora.
Kad su bili na trećem konaku,
Ide dužde đeveru Stjepanu:
"Daj, đevere, tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe tri čizme dukata."
Prevari se Zemljiću Stjepane
Na tri čizme žutijeh dukata,
Dade duždu svoju snahu milu.
Uze njemu tri čizme dukata,
A dužd kumu za bijelu ruku,
Odvede je pod čadore svoje,
Pa je kumi tiho besjedio"
"Sjedi dolje, moja mila kumo!
"Da s' grlimo i da s' milujemo."
Veli njemu Bugarka đevojka
"Bolan kume, dužde od Mletaka!
"Pod nam' će se zemlja provaliti,
"A više nas nebo prolomiti,
"Kako će se kuma milovati?"
Reče riječ dužde od Mletaka
"Oj ne luduj, moja mila kumo!
"Ja sam do sad devet obljubio,
"Kumo moja! kuma krštenijeh,
"A vjenčane dvadest i četiri;
"Ni jednom se zemlja ne provali,
"Nit' se nebo više nas prolomi;
"Već ti sjedi, da se milujemo."
A đevojka kumu govoraše:
"A moj kume, dužde od Mletaka!
"Mene stara proklinjala majka,
"Da ne ljubim bradata junak,
"Već junaka mlada golobrada,
"Kao što je Kraljeviću Marko."
Kad to čuo dužde od Mletaka,
On berbere hitre dobavio,
Jedan mije, drugi bradu brije;
Poklanja se lijepa đevojka,
Kupi bradu, u jagluk zavija.
Pa berbere dužde izgonio,
Svojoj kumi tiho besjedio:
"Sjedi dolje, moja mila kumo."
A Bugarka njemu besjeđaše:
"A moj kume, dužde od Mletaka!
"Ako čuje Kraljeviću Marko,
"Oboje ćem' izgubiti glave."
Veli dužde lijepoj đevojci:
"Sjedi dolje, nemoj ludovati!
"Eno Marka na sredi svatova,
"Đe je bijel čador razapeo,
"Na čadoru jabuka od zlata,
"U jabuci dva kamena draga,
"Te se vidi do polu svatova;
"Već ti sjedi, da se milujemo."
Reče njemu lijepa đevojka:
"Stani malo, moj predragi kume!
"Dok iziđem pred čadore b'jele,
"Da pogledam nebu pod oblake,
"Il' je vedro, ili je oblačno."
Kad iziđe mlada pred čadore,
Viđe čador Kraljevića Marka,
Zaigra se mlada niz svatove,
Kano jelen od godine dana,
Do čadora Kraljevića Marka.
Marko leg'o sanak boraviti,
A đevojka stade više njega,
Roni suze od bijela lica,
Kad se prenu Marko Kraljeviću,
Onda reče Bugarci đevojci:
"Horjatkinjo, Bugarka đevojko!
"Zar ne može mene pričekati
"Dok dođemo do bijela dvora
"I rišćanski zakon savršimo?"
Privati se sablje okovane.
Pokloni se lijepa đevojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Ja nijesam roda horjatskoga,
"Već jednoga roda gospodskoga,
"Ti sa sobom vodiš horjatine:
"Horjatina kuma i đevera;
"Prodade me Zemljiću Stjepane
"Duždu kumu za tri čizme blaga;
"Ako mi se, Marko, ne vjeruješ,
"Evo brade dužda od Mletaka."
Pa prosipa bradu iz jagluka.
Kada viđe Kraljeviću Marko,
On đevojci bješe govorio:
"Sjedi dolje, lijepa đevojko,
"U jutru će potražiti Marko."
Pa on leže sanak boraviti.
Kada svanu i ogranu sunce,
Usta Marko na noge lagane,
I prigrnu ćurak naopako,
A u ruku topuzinu tešku,
Ode pravo kumu i đeveru,
Te on njima dobro jutro daje:
"Dobro jutro, kume i đevere!
"Oj đevere! kamo tvoja snaša?
"A ti kume! kamo tvoja kuma?"
Šuti đever, ništa ne govori,
Progovori dužde od Mletaka:
"O moj kume, Kraljeviću Marko!
"Sad su ljudi svakojake ćudi,
"Sad se nije ni našalit' s mirom."'
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Zla ti šala, dužde od Mletaka!
"Nije šala obrijana brada!
"Kamo tebe brada jučeranja?"
Još mu ćaše dužde govoriti,
Al' ne dade Kraljeviću Marko.
Manu sabljom, otkide mu glavu.
Pobježe mu Zemljiću Stjepane,
Stiže njega Kraljeviću Marko,
I njega je sabljom udario,
Od jednoga dvojicu ogradi.
Pa se vrati natrag do čadora,
Te opremi sebe i Šarina.
Podiže se kita i svatovi,
Zdrav' odoše bijelu Prilipu.

Ženidba Todora Jakšića

Pošetao od Budima kralju,
A za njime nigđe nikog nema,
Osim jedan Jakšića Todore.
Vodi Todor vranca od mejdana,
Na Todoru čudio odijelo;
Vas u srmi i u čistom zlatu,
Udariše ispod tanke kule,
Ispod kule kralja Budimskoga,
Gleda njega Budimska kraljica,
Pa doziva Jakšića Todora:
"Oj sokole, Jakšiću Todore!
"Jesi li se, more, oženio?
"Ja đevojku za se isprosio?
"Ja đevojci dao vjeru tvrdu?"
Veli njojzi Jakšiću Todore:
"Oj gospođa Budimska kraljice!
"Nijesam se jošte oženio,
"Ni đevojke za se isprosio,
"Ni đevojci dao vjere tvrde."
Kad to čula gospođa kraljica,
Ona njemu tiho besjedila:
"Oj sokole, Jakšiću Todore,
"Na dar tebi moja Ikonija,
"Vod" je dvoru, te se ženi njome."
Kad go začu Jakšiću Todore,
Sveza vranca pod bijelom kulom,
Pravo ode na bijelu kulu,
A kad dođe gospođi kraljici,
Kapu skide, baci pod pazuho,
Pokloni se do zemljice crne,
Pa izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje gospođi kraljici:
"Naj to tebi, gospoja kraljice,
"Pola tebi, pola Ikoniji,
"Dok otidem Bijogradu mome,
"Da pokupim kitu i svatove;"
Al" za dugo svadbu odgodio:
Do godinu dana bijelijeh;
Pa se vrati niz tananu kulu,
Dovati se pomamna vrančića,
Ode pravo Bijogradu svome.
Za tim prođe godinica dana,
Ni Todora, ni od njega glasa;
Jedna prođe, a i druga dođe,
Ni Todora, ni od njega glasa:
Druga prođe, a i treća dođe,
Ni Todora, ni od njega glasa.
A kad nasta godina četvrta,
Pošetao od Budima kralju,
A za njime Zvijezdić Ivane,
Vodi Ivan svog dobra đogina,
Kad su bili ispod b'jele kule,
Ispod kule kralja Budimskoga,
Gleda njega Budimska kraljica;
Na Ivanu divno odijelo;
Vas u srmi i u čistom zlatu:
Na njemu je kolasta azdija,
Po azdiji ispletene guje,
Povisoko izvedene glave,
U ustima sve drago kamenje,
Vidi mu se noći putovati,
U po noći, kako u po dana;
Ljepši Ivan od svake đevojke;
Doziva ga gospođa kraljica:
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Jesi li se, more, oženio?
"Ja l' đevojku za se isprosio?"
Progovori Zvijezdić Ivane:
"Oj gospođa, Budimska kraljice!
"Nijesam se junak oženio,
"Ni đevojke za se isprosio."
Progovori Budimska kraljica:
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Na čast tebi moja Ikonija,
Vod' je dvoru, te se ženi njome."
Ivan slugi dodade đogina,
Pa on ode uz tananu kulu,
Kapu skida, Božju pomoć daje,
Poklanja se do zemljice crne,
Pa se maši rukom u džepove,
Te izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje gospođi kraljici:
"Naj to tebi, gospođa kraljica,
"Pola tebi, pola Ikoniji,
"Dok ja odem do Zvijezde grada,
"Da pokupim kićene svatove,
"Eto mene do petnaest dana
"U Budima u bijela grada."
Pa on ode niz tananu kulu,
Dovati se svojega đogina,
Ode pravo dvoru bijelome.
Al' to začu od Budima kralju,
Đe kraljica pokloni đevojku,
Žao kralju Jakšića Todora,
Pa načini knjigu na koljenu,
Te je šalje Jakšiću Todoru:
"Oj Todore, zete nesuđeni!
"Ovo ima četiri godine,
"Kako jesi zlato isprosio,
"Niti vodiš, ni odgovor daješ;
"Sada ti je drugi preprosio,
"Preprosi je Zvijezdić Ivane,
"I eto ga do petnaest dana,
"Moj Todore! bijelu Budimu;
"Već ak' hoćeš ići po đevojku,
"Brže kupi stotinu svatova,
"Noći meni hodi pod Budima,
"Da ti dadem moju Ikoniju,
"Te je vodi Bijogradu tvome."
Ode knjiga Jakšiću Todoru.
Kad Todoru sitna knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
Plamen mu se uz obraz zapali.
U Todora devet mile braće,
Al' kod dvora nije ni jednoga,
Već otišli na carevu vojsku,
Osim jedno dijete Stjepane,
Nema njemu već dvanaest ljeta;
Viče njega Jakšiću Todoru:
"Oj dijete, nejačak Stjepane!
"Uzmi, brate, dvije puške male,
"Pa iskoči pred kulu Nebojšu,
"Te izbaci dvije puške male,
"Skupi nama stotinu momaka
"Drugi moju odvede đevojku,
"Odvede je Zvijezdić Ivane),
"Dok s' opremim na bijeloj kuli
"I opremim vranca od mejdana."
Ode Stjepan pred kulu Nebojšu,
Te izbaci dvije puške male,
Odmah pade stotina momaka:
A Todore otvara sepete,
Pa izvadi divno odijelo,
Sve od srme i od čista zlata,
Pa udara na pleća junačka,
Obuče se, što se ljepše može,
Pa silazi niz bijelu kulu,
Te opremi vranca i dorata,
Sebi vranca, Stjepanu dorata;
Dobrijeh se konja dovatiše,
A za njima stotina svatova,
I Dunavo zdravo prebrodiše,
I po noći dođoše Budimu,
Pod Budimom padoše svatovi.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Te viđela gospođa kraljica,
Da je doš'o Todor po đevojku,
Ona piše knjigu na koljenu,
Ts je šalje Zvijezdić-Ivanu:
"Čuješ mene, Zvijezdić-Ivane!
"Došao je Todor za đevojku
"S njegovijeh stotinu svatova,
"Hoće Todor da vodi đevojku;
"Brže kupi hiljadu svatova,
"Ja ću njega zaustavit' amo,
"moj Ivane! tri-četiri dana,
"No ne idi bijelu Budimu,
"Već ti hajde na mezevo ravno
"Na Trutinu na vodu studenu,
"Pa uvati vodu od izvora,
"Od izvora opet do ponora,
"I dočekaj Jakšića Todora
"Otmi, Ivo, tvoju Ikoniju,
"I pogubi Jakšića Todora
"I njegovu stotinu svatova."
Kada Ivan sitnu knjigu primi,
I kad viđe, šta mu knjiga kaže,
Udari se rukom po koljenu,
"Ao meni do Boga miloga!
"Đe mi Todor odvede đevojku!
"Al' davori, Jankovo kopile!
"Baš da imaš sokolova krila,
"Ne bi perje pronijelo mesa
"Na Trutinu na studenu vodu."
Pa se skoči na noge lagune,
Pa povika nekoliko slugu,
Poviknuše po Zvijezdi gradu,
Pade njemu hiljada svatova;
On posjede svojega đogina,
Pa poćera na vodu Trutinu,
Uvatiše vodu od izvora,
Od izvora opet do ponora,
A razape čador na ćupriji.
Glas dopade gospođi kraljici,
Đe je Ivan doš'o na Trutinu,
Onda ona sprema Ikoniju,
Pa je daje Jakšiću Todoru,
Prati njega od Budima kralju.
Kad su bili niz polje Budimsko.
Kralj do Toša konja dogonjaše,
Pa on njemu tiho besjeđaše:
"O moj zete, Jakšiću Todore!
"Kraljica je knjigu opravila,
"Opravila Zvijezdić-Ivanu,
"I čeka te na vodi Trutini
"S njegovijeh hiljadu svatova;
"Ti se vrati kroz b'jela Budima,
"Pa ti hajde na Vinoš planinu,
"Pa ćeš otud u Bijograd doći,
"A ne udri na vodu Trutinu:
"Jer da imaš sokolova krila,
"Ne bi perje pronijelo mesa."
Veli njemu Jakšiću Todore:
"Vala tebi, gospodine kralju!
"koji si mi i sada kazao;
"Jer ne kaza meni u Budimu?
"Ne bih ti se sada povratio,
"Da mi dadeš sve Budimsko blago:
"Da mi reku Budimske đevojke:
""Strašivice, Jakšića Todora!
""Đe on ne smje ud'rit' na Ivana!" "
"Ja ću ići na vodu Trutinu,
"Što Bog dade i sreća junačka."
Pa se s kraljem u obraz poljubi,
Kralj se vrati bijelu Budimu,
Todor ode na vodu Trutinu
Kad je bio u zelena luga,
On ustavi stotinu svatova,
I izvadi hiljadu dukata,
Pa doziva svog brata Stjepana:
"Jaši, brate, kosnata dorata,
"I naj tebi hiljadu dukata,
"Pa ti hajde vodi na ćupriju,
"A kad dođeš vodi na ćupriju
"Ti pogledaj desno i lijevo,
"Po polju su poneti čadori,
"Gledaj čador Zvijezdić-Ivana,
"Na njemu su tri zlatne jabuke;
"Kada dođeš bijelu čadoru,
"Ti odjaši kosnata dorata,
"Pokloni se do zemljice crne,
"Poljubi ha u skut i u ruku,
"Pa ćeš njemu tiho govoriti
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Pozdrav ti je Jakšiću Todore:
"Družinu ti zove u svatove,
"Tebe kumi Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Da ti vjenčaš njega i đevojku,
"Da đevojke njemu ne otimaš,
"Njegova, s od prije đevojka,
"A eto ji hiljada dukata,
"Što si dao njegovoj đevojci:
"Slušaj onda, šta će govoriti,
"Pa posjedni kosnata dorata,
"Hajde natrag poljem širokijem."
Ode Stjepan pravo na ćupriju.
Mlado bješe dijete Stjepane,
Mlado bješe, mudar sjet primilo
Kada dođe vodi na ćupriju,
On pogleda desno i lijevo,
Pozna čador Zvijezdić-Ivana
Kad dojezdi do b'jela čadora,
On odsjede od konja dorina,
Pokloni se Zvijezdić-Ivanu,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Pa Ivanu bješe besjedio:
"O Ivane od Zvijezde grada!
,Pozdrav ti je Jakšiću Todore
"Sve ti društvo zove u svatove,
"Tebe kumi Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Da mu pođeš na vjenčano kumstvo
"Da ti vjenčaš njega i đevojku,
"Da đevojke njemu ne otimaš,
"Njegova je od prije đevojka,
"I eto ti hiljada dukata,
"Što si dao njegovoj đevojci "
Pogleda ga Zvijezdić Ivane,
Pa je njemu bio besjedio:
"Nos'te đavo, Jankovo kopile,
"Ja ne mogu sablje poganiti,
"A sad bih ti osjekao glavu;
,Moje društvo meni u svatove
A ja ne dam moje Ikonije,
"Dok je mene i na meni glave
Kad to začu dijete Stjepane,
Dovati se kosnata dorata,
Pa okrenu poljem širokijem,
Ode pravo Jakšiću Todoru
Todoru je pravo kazivao,
Što govori Zvijezdić Ivane
Kada začu Jakšiću Todore,
On uzima svoju Ikoniju,
Pa privede vranca vilenoga,
Ikoniju na vrančića baci,
Priveza joj noge ispod vranca
A priveza ispod grla ruke
Vitovitu vrancu besjedio
"Hajde, vranče,na vodu Trutinu;
"Kad iziđeš u polje mezevo,
"Živo pređi u Goleš planinu,
"Pričekaj me malo u Golešu."
Reče riječ dilber Ikonija:
"Oj Todore, dragi gospodaru!
"Ako znadeš Boga jedinoga,
"Ne turaj me živu u Trutinu,
"Veće meni osijeci glavu."
Veli njojzi Jakšiću Todore:
"Ikonija, srce iz njedara!
"Ako vranac bude sreće stare,
"Pod tobom će vranac isplivati,
,Izići će u Goleš planinu;
"Pričekaj me u Goleš-planini,
"Ako kogođ dođe od svatova,
"Te ti kaže, da sam poginuo,
"Goni vranca Bijogradu mome,
"Ja imadem devet mili brata
"I ljepšijeh i viših od mene,
"Ti oberi, koga tebi drago;
"A tako mi nikoga do Boga!
"Ne ćeš s mene biti prokorena."
Pa udari vranca po sapima,
Ode vranac na vodu Trutinu;
Kad iziđe na mezevo ravno,
Kako zv'jezda preko vedra neba
Kroz hiljadu proleće svatova,
Neko viđe, neko i ne viđe,
Ali viđe Zvijezdić Ivane,
Pa Ivane tiho besjedio:
"Bože mili! Čuda velikoga!
"Da li soko pronese labuda,
"Da li vranac Jakšića Todora?"
Todor čeka za vodom Trutinom,
Pa razvija srmali durbina,
Te ugleda u Golešu vranca,
Pa družini bješe govorio:
"O družino, moja braćo draga!
"Svi jednoga Boga pomenite,
"Dobrijeh se konja privatite."
Pa posjede kosnata dorata,
Pravo ide vodi na ćupriju
Pred čadora Zvijezdić:Ivana,
Pa Ivanu božju pomoć daje,
Koliko se đida posilila,
On Todoru 'vako govoraše;
"Zdravo da si, Jankovo kopile!"
Progovori Jakšiću Todore:
"Bogom kume, Zvijezdić-Ivane!
"Kumim tebe Bogom velikijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Kumim nebo, nad tobom koje je,
"Zemlju kumim, pod tobom koja je,
"Ne otimaj moje Ikonije,
"Jer je moja od prije đevojka;
"Družinu ti zovem u svatove,
"A ti pođi na kumstvo vjenčano,
"I evo ti hiljadu dukata,
"Što si dao mojoj Ikoniji. "
Reče njemu Zvijezdić Ivane:
"Stani malo, Jankovo kopile,
"Dok se moga dovatim đogata"'
Pa on skoči na konja đogina,
A poteže mača zelenoga
Desna mu je prionula ruka,
On privati i lijevom rukom,
Prionuše ruke obadvije,
Sinu sablja Jakšića Todora,
Udari ga po desnom ramenu,
Razdvoji ga na konju đogatu,
A đogata na zemljici crnoj.
Pa on viknu iz grla bijela
"Braćo moja, stotina svatova!
"Sad udrite kroz mezevo ravno
Pa on pusti svojega dorina,
Udariše kroz ravno mezevo
Pokraj njega dijete Stjepane
Kako koga kopljem udaraše
Preko sebe njega preturaše
Dok su bili u polu mezeva,
Tri stotine glava osjekoše,
Grlom viče Jakšiću Todore
"Nemoj brate, dijete Stjepane!
"Bogu vala i svetom Jovanu,
"Koj' je njima povezao ruke!"
U to doba u Goleš planinu,
stoji vranac na drumu široku,
I na njemu dilber Ikonija,
Pa je skida Todor sa vrančića
Te je meće na konja dorina,
Svoga vranca među oči ljubi,
La se njemu na ramena baci,
Pravo ode svome Bijogradu
I odvede dilber Ikoniju,
Pravo j' vodi u Ružicu crkvu,
Te se vjenča s njome po zakonu;
Pa napisa knjigu na koljenu,
Te je šalje bijelu Budimu
Na koljeno gospođi kraljici
"Oj gospođa, Budimska kraljice,
"Kad ti pođeš ćeri u pohode,
"Ti ne idi Zvijezdić-Ivanu,
"Već ti hajde Jakšiću Todoru "