Epska poezija

Zidanje Ravanice

Službu služi slavni knez Lazare
U Kruševcu šancu šarenome,
Službu služi svetog Amosija;
Svu gospodu zove na svetoga
Sa knjigama i sa zdravicama.
Skupi mu se sva srpska gospoda,
Pa je redom u sovri posadi
Po gospodstvu i po starješinstvu;
Uvrh sovre slavni knez Lazare.
Tu sjedoše piti vino ladno.
Taman biše vina najvišega,
I o svakom dobru besjeđahu,
Al' pošeta gospođa Milica,
Lako šeta po carskom divanu,
Na njojzi je do devet ćemera,
Ispod grla do devet đerdana,
A na glavi devet perišana,
Povrh toga kruna pozlađena,
A u njojzi tri kamena draga,
Sjaje noćom, kako danjom sunce:
Pa besjedi slavnome Lazaru:
"Gospodine, slavni knez-Lazare!
Zazor mene u te pogledati,
A kamoli s tobom govoriti!
Bit' ne može, govoriti hoću:
Što bijahu Nemanjići stari,
Carovaše, pa i preminuše;
Ne tršpaše na gomile blago,
No gradiše s njime zadužbine,
Sagradiše mnogo namastire:
Sagradiše Visoke Dečane,
Baš Dečane više Đakovice;
Paćaršiju više Peći ravne;
U Drenici bijela Deviča;
I Petrovu Crkvu pod Pazarom;
Malo više Đurđeve Stupove;
Sopoćane navrh Raške hladne,
I Trojicu u Hercegovini,
Crkvu Janju u Starome Vlahu,
I Pavlicu ispod Jadovnika,
Studenicu ispod Brvenika;
Crkvu Žiču više Karanovca;
U Prizrenu crkvu Svetu Petku;
Gračanicu u Kosovu ravnom:
Sve to jesu njine zadužbine!
Ti ostade u stolu njinome
I potrpa na gomile blago,
A ne gradi nigđe ѕadužbine;
Eto nama neće pristat' blago
Ni za zdravlje, ni za našu dušu,
A ni nama, ni kome našemu."
Tad govori slavni knez Lazare:
"Čujete li, sva srpska gospodo,
Šta govori gospođa Milica,
Jer ne gradim nigđe zadužbine?
Hoću gradit' crkvu Ravanicu,
U Resavi kraj vode Ravana;
Imam blaga koliko mi drago,
Udariću temelj od olova,
Pa ću crkvi sagraditi platna,
Pokriću je žeženijem zlatom,
Podnizati drobnijem biserom,
Popunjati dragijem kamenjem."
Sva druga gospoda na noge ustala,
I časno se knezu poklonila:
"Gradi, kneže, biće ti za dušu,
I za zdravlje Visokom Stevanu."
No tu sjedi Obilić Milošu,
Sjedi Miloš dolje udno sovre,
Miloš sjedi, ništa ne besjedi.
Al' to viđe slavni knez Lazare
Đe mu Miloš ništa ne besjedi;
Nazdravi mu zlatnu kupu vina:
"Zdrav da si mi, vojvoda Milošu!
Pa mi i ti štogođ progovori,
Jera hoću zadužbinu gradit'."
Skoči Miloš od zemlje na noge,
Skide s glave samur i čeklenke,
Pa je časno kneza podvorio;
Dodaše mu zlatnu kupu vina;
Primi Miloš zlatnu kupu vina;
Ne pije je, poče besjediti:
"Hvala, kneže, na besjedi tvojoj!
Što ti hoćeš zadužbinu gradit':
Vreme nije, niti može biti:
Uzmi kneže, knjige carostavne,
Te ti gledaj što nam knjige kažu:
Nastalo je pošljednje vrijeme,
Hoće Turci carstvo preuzeti,
Hoće Turci brzo carovati:
Oboriće naše zadužbine,
Oboriće crkvu Ravanicu;
Iskopaće temelj od olova,
Slijevaće u tope đulove,
Te će naše razbijat' gradove;
I crkvi će rasturiti platna,
Slijevaće na hate rahtove;
Hoće crkvi pokrov rasturiti,
Kadunama kovati đerdane;
Sa crkve će biser raznizati,
Kadunama podnizat' đerdane;
Povadiće to drago kamenje,
Udarat' ga sabljam' u balčake
I kadama i zlatno prstenje;
Već me ču li, slavni knez-Lazare!
Da kopamo mermera kamena,
Da gradimo crkvu od kamena;
I Turci će carstvo preuzeti,
I naše će zadužbine služit'
Od vijeka do suda Božijega:
Od kamena nikom ni kamena!"
Kad to začu slavni knez-Lazare,
Tad Milošu bio govorio:
"Hvala tebe, vojvoda Milošu!
Hvala tebe na tvojoj besjedi,
Istina je kako što govoriš."

Kneževa večera

Slavu slavi srpski knez Lazare
u Kruševcu, mjestu skrovitome.
Svu gospodu za sofru sjedao,
svu gospodu i gospodičiće:
s desne strane starog Jug-Bogdana,
i do njega devet Jugovića;
a s lijeve Vuka Brankovića,
i ostalu svu gospodu redom;
u zastavu vojvodu Miloša,
i do njega dv'je srpske vojvode:
jedno mi je Kosančić Ivane,
a drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
pa govori svoj gospodi srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit po starještvu,
napiću je starom Jug-Bogdanu;
ako ću je napit po gospostvu,
napiću je Vuku Brankoviću;
ako ću je napit po milosti,
napiću je mojim devet šura,
devet šura, devet Jugovića;
ako ću je napit po ljepoti,
napiću je Kosančić-Ivanu;
ako ću je napit po visini,
napiću je Toplici Milanu;
ako ću je napit po junaštvu,
napiću je vojvodi Milošu.
Ta nikom je drugom napit neću,
već u zdravlje Miloš-Obilića!
Zdrav, Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na Kosovu,
i odbjeći turskom car-Muratu!
Zdrav mi budi, i zdravicu popij,
vino popij, a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
pak se klanja do zemljice crne:
"Vala tebe, slavni knez-Lazare!
Vala tebe na tvojoj zdravici,
na zdravici i na daru tvome,
al' ne vala na takoj besjedi!
Jer, tako me vjera ne ubila,
ja nevjera nikad bio nisam,
nit' sam bio, niti ću kad biti,
nego sjutra mislim u Kosovu
za rišćansku vjeru poginuti!
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
ispod skuta pije ladno vino:
a prokleti Vuče Brankoviću!
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
viđećemo u polju Kosovu
ko je vjera, ko li je nevjera!
A tako mi boga velikoga,
ja ću otić sjutra u Kosovo,
i zaklaću turskog car-Murata,
i staću mu nogom pod gr'oce!
Ako li mi bog i sreća dade
te se zdravo u Kruševac vratim,
uvatiću Vuka Brankovića,
vezaću ga uz to bojno koplje -
kao žena kuđelj' uz preslicu,
nosiću ga u polje Kosovo!"

Kosovka devojka

Uranila Kosovka devojka,
Uranila rano u nedelju,
U nedelju prije jarka sunca;
Zasukala bijele rukave,
Zasukala do belih lakata;
Na plećima nosi hleba bela,
U rukama dva kondira zlatna,
U jednome hlađane vodice,
U drugome rumenoga vina;
Ona ide na Kosovo ravno,
Pa se šeće po razboju mlada,
Po razboju čestitoga kneza,
Te prevrće po krvi junake:
Kog junaka u životu nađe,
Umiva ga hlađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže hlebom bijelijem.
Namera je namerila bila
Na junaka Orlovića Pavla,
Na kneževa mlada barjaktara:
I njega je našla u životu,
Desna mu je ruka odsečena
I lijeva noga do kolena;
Vita su mu rebra izlomljena:
Vide mu se džigerice bele;
Izmiče ga iz te mnoge krvce,
Umiva ga hlađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže hlebom bijelijem.
Kad junaku srce zaigralo,
Progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
Koja ti je golema nevolja
Te prevrćeš po krvi junake?
Koga tražiš po razbopju mlada:
Ili brata, ili bratučeda,
Al' po grehu stara roditelja?"
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana,
Ja od roda nikoga ne tražim:
Niti brata, niti bratučeda,
Ni po grehu stara roditelja.
Mož li znati, delijo neznana,
Kad knez Laza pričešćiva vojsku
Kod prekrasne Samodreže crkve
- Tri nedelje tridest kaluđera?
Sva se srpska pričestila vojska,
Najposlije tri vojvode bojne:
Jedno jeste Milošu vojvoda,
A drugo je Kosančić Ivane,
A treće je Toplica Milane;
Ja se onde desih na vratima,
Kad se šeta vojvoda Milošu,
Krasan junak na ovom svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje;
Na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama;
Obazre se i pogleda na me,
S sebe skide kolastu azdiju,
S sebe skide, pa je meni dade:
- "Na devojko, kolastu azdiju,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
Po azdiji po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
Moli boga, draga dušo moja,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
A i tebe dobra sreća nađe,
Uzeću te za Milana moga,
Za Milana Bogom pobratima,
Koj' je mene Bogom pobratio,
Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
Ja ću tebi kum venčani biti."
Za njim ide Kosančić Ivane,
Krasan junak na ovome svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovaljno perje;
Na junaku kolasta azdija,
Oko vrata svilena marama,
Na ruci mu burma pozlaćena;
Obazre se i pogleda na me,
S ruke skide burmu pozlaćenu,
S ruke skide pa je meni dade:
- "Na devojko, burmu pozlaćenu,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
A po burmi po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
moli Boga, moja dušo draga,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
A i tebe dobra sreća nađe,
Uzeću te za Milana moga,
Za Milana Bogom pobratima,
Koj' je mene Bogom pobratio,
Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
Ja ću tebi ručni dever biti."
Za njim ide Toplica Milane,
Krasan junak na ovome svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje;
Na junaku kolasta azdija
Oko vrata svilena marama,
Na ruci mu koprena od zlata;
Obazre se i pogleda na me,
S ruke skide koprenu od zlata,
S ruke skide, pa je meni dade:
- "Na devojko, koprenu od zlata,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
Po kopreni po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
Moli Boga, moja dušo draga,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
Tebe, dušo, dobra sreća nađe,
Uzeću te za vernu ljubovcu."
I odoše tri vojvode bojne:
Njih ja danas po razboju tražim."
Al' besedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
Vidiš, dušo, ona koplja bojna,
Ponajviša a i ponajgušća:
Onde j' pala krvca od junaka,
Ta dobrome konju do stremena,
Do stremena i do uzenđije,
A junaku od svilena pasa,
- Onde su ti sva tri poginula!
Već ti idi dvoru bijelome,
Na krvavi skuta i rukava."
Kad devojka saslušala reči,
Proli suze niz bijelo lice,
Ona ode svom bijelu dvoru,
Kukajući iz bijela grla:
"Jao, jadna, hude sam ti sreće!
Da se, jadna, za zelen bor 'hvatim,
I on bi se zelen osušio!"

Lov Markov s Turcima

Lov lovio Murate vezire,
Lov lovio po gori zelenoj
Sa svojijeh dvanaest delija
I s trin'estim Kraljevićem Markom;
Lov lovili tri bijela dana,
I ne mogli ništa uloviti;
Namjera ih nanijela bila
Na zeleno u gori jezero,
Po kom plove utve zlatokrile,
Pusti vezir svojega sokola,
Da uvati utvu zlatokrilu,
Ona mu se ne da ni gledati,
Već se diže nebu pod oblake,
Soko pade na jelu zelenu.
Tad' govori Kraljeviću Marko:
"Jeli testir, Murate vezire!
"Da ja pustim mojega sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu;"
Veli njemu Murate vezire:
"Jeste testir, za što nije, Marko."
Pusti Marko svojega sokola,
On odleće nebu pod oblake,
I uvati utvu zlatokrilu,
Pak s njom pade pod zelenu jelu.
Kad to soko ugleda vezirev,
Vrlo mu se teško učinilo,
A navadu lošu naučio:
Otimati lovak od drugoga;
Zaleće se k Markovu sokolu,
Da mu otme utvu zlatokrilu;
Ali Markov soko jogunica,
Kao što je i njegov gospodar:
On ne dade utve zlatokrile,
Već sokola ščepa vezireva,
Pa mu prosu ono sivo perje.
Kad to viđe Murate vezire,
Vrlo mu se žao učinilo,
Pak on uze Markova sokola,
Te ga ud'ri o jelu zelenu
I prebi mu ono desno krilo,
Pa obrnu kroz goru zelenu
Sa svojijeh dvanaest delija;
Stade piska Markova sokola,
Kao ljute u kamenu guje;
Marko uze svojega sokola,
Pak mu stade zavijati krilo
I s ljutitim glasom govoriti:
"Teško mene i tebe, sokole,
"Lov loveći s Turci bez Srbalja,
"Lov loveći, krivo dijeleći!"
Kad sokolu on zavio krilo,
Tada skoči Šarcu na ramena,
Pak poćera preko gore čarne,
Šarac ide, kao gorska vila,
Brzo ide, daleko odmiče,
Odmah biše na kraj gore čarne,
I uglaše u polju vezira
S njegovijeh dvanaest delija.
Obazre se Murate vezire,
Pa kad viđe Kraljevića Marka,
On govori svojim delijama:
"Đeco moja, dvanaest delija!
"Vidite li onaj pramen magle,
"Pramen magle ispod gore čarne?
"U magli je Kraljeviću Marko,
"Gle, kako je naljutio Šarca!
"Neka Bog zna, dobra biti ne će."
U tom stiže Kraljeviću Marko,
Pak potrže sablju od bedrice,
I okupi Murata vezira:
Pob'jegoše po polju delije,
Kao vrapci od kopca po trnju;
Stiže Marko Murata vezira
I rusu mu odsiječe glavu;
A od mladih dvadest delija
On načini dvadest i četiri.
Stade Marko misli razmišljati:
Il' će ići caru u Jedrene,
Il' u Prilip svom bijelu dvoru,
Sve mislio, pak je govorio:
"Bolje ići caru u Jedrene,
"Da mu kažem, šta sam učinio,
"Nego da me Turci njemu tuže."
Kada Marko u Jedrene dođe
I na divan pred cara iziđe,
Oči mu se bjehu uzmutile,
K'o u gladna u gori kurjaka:
Kad pogleda, kan' da munja sine;
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Što si mi se tako ražljutio?
"Da ti nije nestanulo blaga?"
Stade Marko caru kazivati;
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Kad je care saslušao Marka,
Tad' se care grotom nasmijao,
Pak je Marku bio besjedio:
"Be aferim, moj posinko Marko!
"Da nijesi tako učinio,
"Ja te ne bih više sinom zvao:
"Svako Ture može vezir biti,
"A junaka nema, kao Marko."
Pak se maši u džepe svilene
I izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje Kraljeviću Marku:
"Naj to tebe, moj posinko Marko,
"Pak ti idi, te se napij vina."
Marko uze hiljadu dukata,
I otide s careva divana;
Al' car Marku dukate ne daje,
Da on ide piti rujno vino,
Već da mu se kine sa očiju;
Jer se Marko vrlo ražljutio.

Marko Kraljević i 12 Arapa

Šator penje Kraljeviću Marko
Na Arapskoj pokrajini ljutoj,
Pod šatorom sede popi vino.
Jošte Marko čaše ne popio,
Al' dopade robinja devojka
Pod šatora Kraljevića Marka,
Stade Marka Bogom bratimiti:
"Bogom brate Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
"Oprosti me danas od Arapa,
"U troje sam dopadala ruke,
"Evo danas, brate, u četvrte,
"Međ' dvanaest braće Arapčadi;
"Ne drže me, k'o se drži roblje,
"Već me biju trostrukom kandžijom,
"Nagone me, da im lice ljubim;
"Ne mogu i jadna ni gledati,
"A kamo li, da im lice ljubim."
A Marko je privati za ruku,
Posadi je do desna kolena,
Ogrte je kolastom azdijom,
A u ruke dade čašu vina:
"Na, devojko, te se napij vina,
"Danas te je ogrejalo sunce,
"Kad si došla k mene pod šatora."
Tek devojka čašu privatila,
I priniče, da s' napije vina,
Al' dopade dvanaest Arapa
Na dvanaest ata Arapskije,
Staše Marka nazivati kurvom:
"Kurvo jedna, Kraljeviću Marko!
"Ti li posta drugi car na zemlji,
"Da otimlješ roblje od Arapa?"
A smeje se Kraljeviću Marko:
"Id't' odatle, deco Arapčadi!
"Da ja o vas ne ogrešim duše."
Al' srditi dvanaest Arapa,
Svi dvanaest sablje potrgoše,
Te nad Markom šator oboriše,
Na šatoru isekli konopce,
Pade šator na sokola Marka
I na njegov krstaš alaj-barjak
I na Šarca konja velikoga.
Kade vide Kraljeviću Marko
Oborena svilena šatora,
Planu Marko kao vatra živa,
Pak on skoči na noge lagane,
Dovati se Šarca velikoga,
Za se baci Bogom posestrimu,
Tri puta je opasa pojasom,
A četvrtom od sablje kajasom,
Pak potrže sablju okovanu,
Te potera dvanaest Arapa;
Ne seče i po grlu bijelu,
Već i seče po svilenu pasu;
Od jednoga dvojica padaju,
Od dvanaest Marko načinio,
Od dvanaest dvadest i četiri.
Pak se manu preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba.
Ode pravo ka Prilipu gradu,
Ka svojemu dvoru bijelome.
Pak dozivlje Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja stara majko!
"Moja majko, moja slatka rano!
"Evo, mati, Bogom posestrime,
"Ran' je, majko, mene kakono si,
"Udomi je, kano čelo svoje,
"Da bi, majko, stekli prijatelje."
Ranila je Jevrosima stara,
Ranila je, i udomila je
U Rudnika grada bijeloga
U veliku kuću Dizdarića
Među njima devet bratenaca.
Otud Marko steče prijatelje;
Odlazio često posestrimi;
Kao svojoj sestrici rođenoj,
I često se vina napijao.

Marko Kraljević i Ljutica Bogdan

Poranile tri Srpske vojvode
Od Kosova uz kršno primorje:
Jedno bješe od Prilipa Marko,
Drugo bješe Relja od Pazara,
Treće bješe Miloš od Pocerja;
Udariše pokraj vinograda,
Vinograda Ljutice Bogdana.
Igra konja Relja od Pazara,
Nagoni ga preko vinograda,
Pa on lomi grozna vinograda;
Veli njemu od Prilipa Marko:
"Prođ' se, Relja, grozna vinograda;
"Da ti znadeš, čij su vinogradi,
"Daleko bi konja obgonio:
"Vinograd je Ljutice Bogdana.
"Ja sam jednom ovuda prošao
"I lomio grozna vinograda,
"Pripazi me Ljutica Bogdane
"Na kobili tankoj bedeviji;
"Ja ne smjedoh ščekati Bogdana,
"Već pobjegoh uz kršno primorje;
"Poćera me Ljutica Bogdane
"Na njegovoj tankoj bedeviji:
"Da mi ne bi Šarca od mejdana,
"Doista me uvatiti šćaše;
"Već mi Šarac stade odmicati,
"A kobila poče ostajati;
Kad to viđe Ljutica Bogdane,
"On poteže tešku topuzinu,
"Pušća za mnom uz kršno primorje,
"Dovati me po svilenu pasu,
"Pobratime, sapom od topuza,
"Šćera mene za uši Šarinu,
"Jedva mu se u sedlo povratih
"I utekoh uz kršno primorje.
"Ima od tad' sedam godinica,
"Već ovuda nijesam prošao."
Istom oni u besjedi bjehu,
Dok se pramen zapođede tame
Vinogradu uz ravno primorje;
Pogledaše tri Srpske vojvode,
Al' eto ti Ljutice Bogdana
I sa njime dvanaest vojvoda!
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On besjedi Relji i Milošu:
"Čujete li, do dva pobratima!
"Eto nama Ljutice Bogdana,
"Sva tri ćemo izgubiti glave,
"Već hodite, da mi pobjegnemo."
Al' govori Miloš od Pocerja:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Danas misle i govore ljudi,
"Da tri bolja ne ima junaka
"Od nas ove tri Srpske vojvode;
"Bolje nam je sva tri poginuti,
"Neg' sramotno danas pobjegnuti."
Kad to začu Kraljeviću Marko,
On im onda drugu progovara:
"Čujete li, do dva pobratima!
"A vi hod'te, da ih dijelimo:
"Il' volite na sama Bogdana,
"Il' njegovih dvanaest vojvoda?"
Veli njemu i Miloš i Relja:
"Mi volimo na sama Bogdana."
To je Marko jedva dočekao.
U to doba i Bogdan dopade.
Trže Marko tešku topuzinu,
Pak poćera dvanaest vojvoda;
Dok s' okrenu nekolika puta,
Svih dvanaest od konja rastavi
I bijele saveza im ruke,
Poćera ih oko vinograda;
Al' eto ti Ljutice Bogdana,
Đe on goni Relju i Miloša,
Obojici savezao ruke.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Prepade se, kako nikad nije,
Pak sta gledat', kud će pobjegnuti,
Ali njemu odmah na um pade,
Đe su s' jedan drugom zavjerili:
Đe se jedan u nevolji nađe,
Da mu drugi u pomoći bude;
Pak poteže dizgene Šarinu,
Samur:kalpak na čelo namače,
Te sastavi samur i obrve,
A poteže sablju okovanu,
Na Bogdana pogleda popreko.
Stade Bogdan ukraj vinograda,
Kad sagleda crne oči Marku,
I kakav je na očima Marko,
Pod Bogdanom noge obumreše.
Gleda Marko Ljuticu Bogdana,
Bogdan gleda Kraljevića Marka,
A ne smije jedan na drugoga;
Dockan reče Ljutica Bogdane:
"Hodi, Marko, da se pomirimo:
"Pusti mene dvanaest vojvoda,
"Da ti pustim Relju i Miloša."
To je Marko jedva dočekao,
Pusti njemu dvanaest vojvoda,
Bogdan pusti Relju i Miloša.
Skide Marko mješinu sa Šarca,
Pak sjedoše piti rujno vino,
Mezete ga groznim vinogradom;
A kada se vina nakitiše,
Ustadoše tri vojvode Srpske,
Dobrijeh se konja dovatiše;
Reče Marko Ljutici Bogdanu:
"S Bogom ostaj, Ljutica Bogdane!
"Da s' u zdravlju opet sastanemo
"I crvena vina napijemo!"
Veli njemu Ljutica Bogdane:
"S Bogom poš'o, Kraljeviću Marko!
"Već te moje oči ne viđele!
"Kako si me danas prepanuo,
"Nikada te poželjeti ne ću."
Ode Marko uz kršno primorje,
Osta Bogdan ukraj vinograda.

Marko Kraljević i Arapin

Kulu gradi crni Arapine,
Kulu gradi od dvadest tavana,
Ukraj sinjeg mora debeloga;
Kad je Arap kulu načinio,
Udario stakla u pendžere,
Prestrьo je svilom i kadifom,
Pa je onda kuli govorio:
"Što ćeš pusta u primorju, kulo?
"Kad po tebe nitko šetat' nema:
"Majke nemam, a sestrice nemam,
"A jošte se oženio nisam,
"Da po tebe ljuba moja šeće;
"Al' tako me ne rodila majka,
"Već kobila, koja bedeviju,
"Zaprosiću u cara đevojku;
"Jal' će mi je care pokloniti,
"Jali će mi na mejdan izići."
To je Arap kuli izrekao,
Pa on odmah sitnu knjigu piše,
Te je šalje caru u Stambola:
"Gospodine, care od Stambola!
"Kod mora sam kulu načinio,
"Po njojzi mi nitko šetat' nema,
"A jošte se oženio nisam;
"Pokloni mi šćercu za ljubovcu;
"Ako l' mi je pokloniti ne ćeš,
"A ti hajde na mejdan junački."
Dođe knjiga caru čestitome,
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Stade care tražit" mejdandžije,
Obećava blago nebrojeno,
Ko pogubi crnog Arapina.
Mejdandžije mloge odlaziše,
Al' Stambolu ni jedan ne dođe.
Nuto caru velike nevolje!
Veće njemu nesta mejdandžija,
Sve pogubi crni Arapine.
Ni tu nije goleme nevolje,
Al' s' opremi crni Arapine
Iz primorja sa bijele kule:
On s' obuče u ruho gospodsko,
A pripasa sablju okovanu,
Pa opremi sivu bedeviju:
Poteže joj sedmere kolane,
Zauzda je uzdom pozlaćenom,
Pa priveza čador u terkiju,
I sa strane tešku topuzinu;
Kobili se na ramena baci,
Pa uprti koplje ubojito,
Ode pravo bijelu Stambolu.
Kad je doš'o pred Stambolska vrata,
Pred vratima koplje udario,
A za koplje svez'o bedeviju,
Pak razape bijela čadora,
I na Stambol on nametnu namet:
Sve na noćcu po jalovu ovcu
I furunu ljeba bijeloga,
Jedan čabar žežene rakije,
Po dva čabra crvenoga vina,
I po jednu lijepu đevojku,
Te mu služi crveniku vino,
A noći joj b'jelo lice ljubi,
Dnevi daje u zemlju Taliju,
Te uzima nebrojeno blago.
Tako drža tri meseca dana;
Ni tu nije golema zuluma;
Arap uzja tanku bedeviju,
Naćera je kroz Stambol bijeli,
Dođe pravo pod careve dvore,
Viče cara iz grla bijela:
"More care! izvodi đevojku."
Pa poteže tešku topuzinu,
Njome lupa careve dvorove,
Sasu njemu stakla u pendžere.
Kad se care viđe na nevolji,
Dade njemu curu na sramotu.
Sjede Arap svadbu utovarat':
"Do petnaest bijelijeh Dana,
"Dok otidem u primorje ravno,
"I sakupim kitu i svatove."
Pak posjede tanku bedeviju,
I otide u primorje ravno,
Da on kupi kićene svatove.
Kad to začu careva đevojka,
Cvili jadna, kako ljuta guja:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Za koga sam lice odgajila!
"Da ga ljubi crni Arapine!"
U to doba i noć omrknula;
San usnila gospođa carica,
Đe joj na snu čoek govorio:
"Ima, gospo, u državi vašoj
"Ravno polje široko Kosovo,
"I grad Prilip u polju Kosovu
"U Prilipu Kraljeviću Marko:
"Vale Marka, da je dobar junak;
"Pošlji knjigu Marku Kraljeviću,
"Posini ga Bogom istinijem,
"Obreci mu blago nebrojeno,
"Nek ti otme šćercu od Arapa "
Kad u jutru jutro osvanulo
Ona trči caru gospodaru,
Te kazuje, šta je u snu snila.
Kad je care r'ječi razumijo,
Brže piše sićana fermana,
Te ga šalje bijelu Prilipu,
Na koljeno Kraljeviću Marku:
"Bogom sinko, Kraljeviću Marko!
"Hodi mene bijelu Stambolu,
"Pogubi mi crnog Arapina,
"Da mi Arap ne vodi đevojku,
"Daću tebe tri tovara blaga."
Ferman ode Kraljeviću Marku,
Kada Marko sićan ferman primi,
I kad viđe, šta s' u njemu piše,
On govori carskom tatarinu:
"Idi s Bogom, carev tatarine!
"Pozdravi mi cara poočima:
"Ja ne smijem na Arapa doći;
"Arapin je junak na mejdanu;
"Kad mi uzme sa ramena glavu,
"Što će mene tri tovara blaga"
Ode tatar caru čestitome,
Te kazuje, šta je rek'o Marko.
Kad to čula carica gospođa,
Ona gradi drugu sitnu knjigu,
Te je šalje Kraljeviću Marku:
"Bogom sinko, Kraljeviću Marko!
"Ne daj mene šćercu Arapinu,
"Evo tebe pet tovara blaga."
Knjigu primi Kraljeviću Marko,
Kada viđe, što se u njoj piše,
On govori carskom tatarinu:
"Idi natrag, carev tatarine!
"Idi kaži mojoj pomateri:
"Ja ne smijem na Arapa doći;
"Arapin je junak na mejdanu,
"Skinuće mi glavu sa ramena;
"A ja volim moju rusu glavu,
"Neg' sve blago cara čestitoga."
Ode tatar i kaza carici,
Što je rek'o Kraljeviću Marko.
Kad to začu careva đevojka,
Skoči mlada na noge lagane,
Pak dovati pero i hartiju,
U lice je perom udarila,
Od obraza krvi otvorila,
Marku sitnu knjigu napisala:
"bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Bratimim te Bogom istinijem,
"I kumim te bogom istinijem
"I vašijem svetijem Jovanom,
"Ne daj mene crnu Arapinu,
"Evo tebe sedam tovar' blaga,
"I evo ti sedam boščaluka,
"Nit' su tkani, niti su predeni,
"Ni u sitno brdo uvođeni,
"Već od čista zlata saljevani
"I daću ti od zlata siniju,
"Na siniji opletena guja,
"Povisoko glavu izdignula,
"U zubima drži dragi kamen,
"Pored kog se vidi večerati
"U po noći, kao u po dana,
"I daću ti sablju okovanu,
"Na kojoj su tri balčaka zlatna
"I u njima tri draga kamena
"(Valja sablja tri careva grada),
"Još ću carev pečat udariti,
"Da te vezir pogubit' ne može
"Dok čestitog cara ne zapita."
Posla Marku knjigu po tataru;
Kada Marku sitna kanta dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
Onda stade Marko govoriti:
"Jaoh mene, moja posestrimo!
"Zlo je doći, a gore ne poći.
"Da s' ne bojim cara i carice,
"Ja se bojim Boga i Jovana;
"Baš ću poći, da ne ću ni doći."
On opremi natrag tatarina,
Nit' mu reče doći, ni ne doći,
A on ode na tananu kulu,
Te oblači na se odijelo:
A na pleći ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka;
Pa pripasa sablju okovanu,
Jošte uze koplje ubojito;
I on siđe u podrume Šarcu,
Poteže mu sedmere kolane;
Pa natoči jedan mijsh vina,
Objesi ga Šarcu s desne strane,
A s lijeve tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni. amo,
Tad' se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Stambolu
Kada dođe bijelu Stambolu,
On ne ide caru ni veziru,
Veće ide u Novoga hana,
U hanu je konak učinio.
Kad je bilo ispred tavne noći,
On povede Šarca na jezero,
Da ga ladne napoji vodice,
Al' mu Šarac vode piti ne će,
Već pogleda često oko sebe,
Al' eto ti Turkinje đevojke.
Pokrila se zčađenom maramom,
Kako dođe na jezero mlada,
Pokloni se zelenu jezeru,
Pak jezeru stade besjediti
"Božja pomoć, zeleno jezero!
"Božja pomoć, moja kućo vječna!
"U tebe ću vijek vjekovati,
"Udaću se za tebe, jezero,
"Volim za te, aego za Arapa."
Javi joj se Kraljeviću Marko:
"Oj gospođo, Turkinjo đevojko!
"Što nagoni tebe u jezero?
"Za što l' ćeš se udat' za jezero?
"Kakva ti je golema nevolja?"
Progovara Turkinja đevojka:
"Prođi me se, gola dervišino!
"Što me pitaš, kad pomoć' ne možeš?"
Sve mu kaza od kraja do konca,
Od šta mlada bježi u jezero:
"Najposlije kazaše mi Marka
"U Prilipu gradu bijelome,
"I kazaše, da je junak Marko,
"Da bi mog'o Arapa zgubiti;
"Ja sam njega Bogom bratimila,
"I kumila svetijem Jovanom,
"I dare mu mloge obricala;
"No zaludu! ne šće doći Marko,
"Ne šće doći, ne došao majci!"
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Ne kuni me, moja posestrimo!
"Ja sam glavom Kraljeviću Marko."
Kad to začu lijepa đevojka,
Objesi se Marku oko vrata:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Ne daj mene crnu Arapinu."
Reče njojzi Kraljeviću Marko:
"Posestrimo, Turkinjo đevojko!
"Dok je mene i na mene glave,
"Ne dam tebe crnom Arapinu;
"Nemoj drugom kazivati za me,
"Veće kaži caru i carici,
"Nek mi štogođ za večeru spreme,
"Al' neka mi vina ne omale,
"Nek mi pošlju u Novoga hana;
"Kad Arapin sa svatovi dođe,
"Neka njega l'jepo dočekaju,
"I nek tebe dadu Arapinu,
"Da u dvoru ne zameće kavge,
"A ja znadem, đe ću te oteti,
"Ako Bog da i sreća junačka."
Ode Marko u hana Novoga,
A đevojka u careve dvore,
Pa kazuje caru i carici,
Da je doš'o Kraljeviću Marko;
Kad to začu care i carica,
Spremiše mu gospodsku večeru,
I spremiše crvenoga vina,
I poslaše u Novoga hana.
Sjede Marko piti rujno vino,
A Stambol se stade zatvorati;
Dođ' handžija, da zatvori vrata,
Pita njega Kraljeviću Marko:
"Što se tako rano zatvorate?"
Handžija mu pravo kazivaše:
"Oj Boga mi, neznani junače!
"Arapin je šćercu isprosio
"Na sramotu u cara našega,
"Večeras će doći po đevojku;
"Od njegova straha velikoga
"Mi se tako rano zatvoramo."
Ne da Marko zatvoriti vrata,
Već on stade, da vidi Arapa
I njegove kićene svatove.
Stade jeka bijela Stambola,
Al' eto ti crna Arapina
Na kobili tankoj bedeviji,
I za njime pet stotina svata,
Pet stotina crnijeh Arapa:
Arap đever, stari svat Arapin,
A Arapin crni mladoženja;
Skače pusta pod njim bedevija,
Ispod nogu kamen izlijeće,
Te razbija hane i dućane!
Kad su bili ispred Novog hana,
Onda Arap sam sebe govori:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Cijel Stambol jeste pozatvoran
"Od mojega straha velikoga,
"Osim vrata od Novoga hana!
"Da l' u njemu niđe nikog nema?
"Da l' je kako ludo i manito,
"Koje jošte za moj strah ne znade?"
Ode Arap pred careve dvore,
I tu tavnu noćcu prenoćiše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Car izvede Arapu đevojku,
I opremi ruho đevojačko:
Natovari dvanaest tovara.
Pođe Arap kroz Stambol bijeli
Sa đevojkom i sa svatovima;
Kad su bili ispred Nova hana,
Opet hanska vrata otvorena;
Arap nagna tanku bedeviju,
Da pogleda, tko ima u hanu;
Marko sjedi nasred Novog hana,
Te on pije crveniku vino,
Ne pije ga čim se vino pije,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Šarcu daje;
Šćaše Arap da zametne kavgu,
Ali Šarac svezan na vratima,
Ne dade mu unutra uići,
Već kobilu bije po rebrima.
Arapin se u svatove vrati,
Pa odoše niz Stambol-čaršiju.
Tada usta Kraljeviću Marko,
On izvrati ćurak od kurjaka,
I izvrati kapu od kurjaka;
Svome Šarcu poteže kolane,
Pa objesi mješinu sa vinom,
S druge strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
On uzima koplje ubojito,
Pak se skače Šarcu na ramena,
Išćera ga na Stambol-čaršiju.
Kada stiže Arapske svatove,
Odmah stade zametati kavgu
I progonit' stražnje mimo prve;
Kad doćera Šarca do đevojke,
On pogubi kuma i đevera.
Glas dopade crnom Arapinu:
"Zla ti sreća, crni Arapine!
"Stiže junak u tvoje svatove;
"Konj mu nije konji kakvino su,
"Veće šaren, kako i goveče;
"Nit' je junak k'o što su junaci:
"Na njemu je ćurak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Nešto mu se u zubima crni
"Kao jagnje od pola godine;
"Kako stiže, on zametnu kavgu,
"I progoni stražnje mimo prve,
"Pogubi ti kuma i đevera."
Vrati Arap sivu bedeviju,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Zla ti sreća, neznani junače!
"Koji te je đavo navratio,
"Da ti dođeš u moje svatove,
"Da pogubiš kuma i đevera?
"Ili si lud i ništa ne znadeš?
"Il' si silan, pak si poludio?
"Ili ti je život omrznuo?
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Potegnuću dizgen bedeviji,
"Sedam ću te puta preskočiti,
"Sedam otud, a sedam odovud,
"Pak ću onda tebe odsjeć glavu."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Bre ne laži, crni Arapine!
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Ti do mene ni doskočit' ne ćeš,
"A kamo li mene preskočiti!"
Al' da vidiš crnog Arapina!
Kad pokupi dizgan bedeviji,
Pak je ud'ri oštrom bakračlijom,
Doista ga preskočiti šćaše;
Al' ne dade Šarac od mejdana,
Već se prope on na noge stražnje,
I kobilu na prednje dočeka,
I malo je dovati zubima,
Te joj uvo desno odadrije,
Sva kobila u krvi ogreznu.
Da je kome stati, te viđeti,
Kad udari junak na junaka:
Crni Arap na Kraljića Marka!
Niti može pogubiti Marka,
Nit' se dade Arap pogubiti;
Stoji zveka britkijeh sabalja.
Ćeraše se četiri sahata;
Kada viđe crni Arapine,
Da će njega osvojiti Marko,
On okrenu tanku bedeviju,
Pa pobježe kroz Stambol-čaršiju.
Za njime se naturio Marko;
Al' je brza pusta bedevija,
Brza mu je, kao gorska vila,
I tijaše da uteče Šarcu;
Pade Marku na um topuzina,
Pak zaljulja pokraj sebe njome,
Stiž' Arapa među pleći žive,
Arap pade, a Marko dopade,
Odsiječe od Arapa glavu,
I uvati tanku bedeviju;
On se vrati kroz Stambol-čaršiju,
Al' od svata nigđe nikog nema,
Sama stoji lijepa đevojka,
I oko nje dvanaest tovara
Lijepoga ruha đevojačkog.
Vrati Marko lijepu đevojku,
Odvede je u careve dvore,
Pa govori caru čestitome:
"Eto , care, lijepe đevojke,
"A eto ti od Arapa glave,
"A eto ti dvanaest tovara
"Što s' spremio ruha uz đevojku."
Pa on vrati svojega Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Sprema care sedam tovar' blaga,
A đevojka sedam boščaluka,
Nit' su tkani, niti su predeni,
Ni u sitno brdo uvođeni,
Već od čista zlata saljevani;
Poslaše mu od zlata siniju,
Na siniji ispletena guja,
Povisoka glavu izdignula,
U zubima drži dragi kamen,
Kod koga se vidi večerati
U po noći, kao u po dana;
Poslaše mu sablju okovanu,
Na kojoj su tri balčaka zlatna,
I u njima tri draga kamena,
I međ' njima carev pečat stoji,
Da ga vezir pogubit' ne može,
Dok čestitog cara ne zapita;
Sve poslaše Kraljeviću Marku:
"Eto, Marko, blaga nekoliko;
"Ako l' tebe ponestane blaga,
"Opet dođi poočimu tvome."

@Dragane brate sve ja to razumem i ja obozavam nase epske pesme:OK: ,ali mislim da dzaba stavljas textove jer ih malo ko cita ja nemogu sve da postignem.Bolje daj neki link...:cool:

Warior_Of_Satan ::@Dragane brate sve ja to razumem i ja obozavam nase epske pesme:OK: ,ali mislim da dzaba stavljas textove jer ih malo ko cita ja nemogu sve da postignem.Bolje daj neki link...:cool:

Nema linka, to je iz moje riznice... Može da se postigne, samo polako. Ako trenutno malo njih čita, to ne znači da ih niko neće čitati... Dolovački forum se se sve više uvećava, biće zainteresovanih...

ok brate ja samo moram da serem malo

Marko Kraljević i vila

Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna Miroča planine,
Ta jedno je Kraljeviću Marko,
A drugo je vojvoda Milošu,
Naporedo jezde dobre konje,
Naporedo nose koplja bojna,
Jedan drugom belo lice ljubi,
Od milošte do dva pobratima;
Pake Marko na Šarcu zadrema,
Pak besedi pobratimu svome:
"A moj brate, vojvoda Milošu!
"Teško me je sanak obrvao,
"Pevaj, brate, te me razgovaraj."
Al' besedi vojvoda Milošu:
"A moj brate, Kraljeviću Marko!
"Ja bi tebe, brate, popevao,
"Al' sam sinoć mlogo pio vino
"U planini s vilom Ravijojlom,
"Pak je mene zapretila vila,
"Ako mene čuje da popevam,
"Oće mene ona ustreliti
"I u grlo i u srce živo."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Peraj, brate, ti se ne boj vile
"Dok je mene Kraljevića Marka
"I mojega vidovita Šarca
"I mojega šestopera zlatna."
Onda Miloš poče da popeva,
A krasnu je pesmu započeo
Od svi naši bolji i stariji,
Kako j' koji drž'o kraljevinu
Po čestitoj po Maćedoniji,
Kako sebe ima zadužbinu;
A Marku je pesma omilila,
Nasloni se sedlu na oblučje,
Marko spava, Miloš popijeva;
Začula ga vila Ravijojla,
Pa Milošu poče da otpeva,
Miloš peva, vila mu otpeva,
Lepše grlo u Miloša carsko,
Jeste lepše nego je u vile.
Rasrdi se vila Ravijojla,
Pak odskoči u Miroč planinu,
Zape luka i dve bele strele,
Jedna ud'ri u grlo Miloša,
Druga ud'ri u srce junačko.
Reče Miloš: "Jao moja majko!
"Jao Marko, Bogom pobratime!
"Jao brate, vila me ustreli!
"A nisam li tebe besedio,
"Da ne pevam kroz Miroč planinu?"
A Marko se trže iza sanka,
Pa odskoči s konja šarenoga,
Dobro Šarcu kolane poteže,
Šarca konja i grli i ljubi:
"Jao Šaro, moje desno krilo!
"Dostigni mi vilu Ravijojlu,
"Čistim ću te srebrom potkovati,
"Čistim srebrom i žeženim zlatom;
"Pokriću te svilom do kolena,
"Od kolena kite do kopita;
"Grivu ću ti izmešati zlatom,
"A potkitit' sitnijem biserom;
"Ako li mi ne dostigneš vile,
"Oba ću ti oka izvaditi,
"Sve četiri noge podlomiti,
"Pa ću t' ovde tako ostaviti,
"Te se tuci od jele do jele,
"K'o ja Marko bez mog pobratima."
Dovati se Šarcu na ramena,
Pak potrča kroz Miroč planinu.
Vila leti po vr'u planine,
Šarac jezdi po sredi planine,
Ni gde vile čuti ni videti.
Kad je Šarac sagledao vilu.
Po s tri koplja u visinu skače,
Po s četiri dobre u napredak,
Brzo Šarac dostigao vilu;
Kad se vila vide na nevolji,
Prnu jadna nebu pod oblake,
Poteže se buzdovanom Marko
Pustimice dobro neštedice,
Belu vilu međ' pleći udari,
Obori je na zemljicu čarnu,
Pak je stade biti buzdovanom:
Prevrće je s desne na lijevu,
Pak je bije šestoperom zlatnim:
"Za što, vilo, da te Bog ubije!
"Zašt' ustreli pobratima moga?
"Daj ti bilje onome junaku,
"Jer se ne ćeš nanositi glave."
Sta ga vila Bogom bratimiti:
"Bogom brate! Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom
"Daj me puštaj u planinu živu,
"Da naberem po Miroču bilja,
"Da zagasim rane na junaku."
Al'je Marko milostiv na Boga,
A žalostiv na srcu junačkom,
Pusti vilu u planinu živu,
Bilje bere po Miroču vila,
Bilje bere, često se odziva:
"Sad ću doći, Bogom pobratime!"
Nabra vila po Miroču bilja,
I zagasi rane na junaku,
Lepše grlo u Miloša carsko,
Jeste lepše nego što je bilo,
A zdravije srce u junaku,
Baš zdravije nego što je bilo.
Ode vila u Miroč planinu,
Ode Marko s pobratimom svojim,
Otidoše Porečkoj krajini,
I Timok su vodu prebrodili
Na Bregovu selu velikome,
Pa odoše krajini Vidinskoj;
Ali vila međ' vilama kaže:
"O čujete, vile drugarice?
"Ne streljajte po gori junaka
"Dok je glasa Kraljevića Marka
"I njegova vidovita Šarca
"I njegova šestopera zlatna;
"Što sam jadna od njeg' pretrpila!
"I jedva sam i živa ostala."

Marko Kraljević i kći kralja Arapskoga

Pita majka Kraljevića Marka:
"Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Što ti gradiš mloge zadužbine?
"Il' si teško Bogu zgriješio,
"Il' si ludo blago zadobio?"
Veli njojzi od Prilipa Marko:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Jednom bijah u zemlji Arapskoj,
"Pa uranih na vodu čatrnju,
"Da napojim mojega Šarina;
"Kad ja dođoh na vodu čatrnju,
"Al' na vodi dvanaest Arapa;
"Ja šćadijah, mati, preko reda
"Da napojim mojega Šarina,
"Ne dade mi dvanaest Arapa;
"Mati moja, izvadismo kavgu:
"Ja potegoh tešku topuzinu.
"Te udarih crna Arapina,
"Ja jednoga, mene jedanaest,
"Ja dvojicu, mene desetina,
"Ja trojicu, mene devetina,
"Ja četiri, a mene osmina,
"Ja petinu, a mene sedmina,
"Ja šestinu, a mene šestina;
"Šestina je mene nadvladala,
"Svezaše mi ruke naopako,
"Odvedoše kralju Arapskome,
"Kralj me baci na dno u tavnicu,
"Ja tavnovah za sedam godina,
"Nit' ja znadoh, kad mi ljeto dođe,
"Nit ja znadoh, kad mi zima dođe,
"Osim jedno, moja stara majko:
"Zimi bi se grudale đevojke,
"Probace mi po grudu snijega,
"Po tom znadem, da je došla zima;
"Ljeti bace stručak bosioka,
"Po tom znadem, da je ljeto, majko.
"A kad nasta osma godinica,
"Tavnica mi nije dodijala,
"Dodija mi Arapka đevojka,
"Mila ćerca Kralja Arapskoga,
"Dolazeći jutrom i večerom;
"Viče mene na tavnički pendžer:
"Ne trun', jadan, u tavnici, Marko!
"Već daj mene tvoju vjeru tvrdu,
"Da ćeš mene uzet' za ljubovcu,
"Da izbavim tebe iz tavnice,
"Dobra tvoga iz podruma Šarca,
"Pokupiću žutijeh dukata,
"Bolan Marko, koliko ti drago."
"Kad se, mati, viđeh na nevolji,
"Skinuh kapu, metnuh na koljeno,
"Pa se kunem kapi na koljenu:
"Tvrda vjera! ostavit' te ne ću,
"Tvrda vjera! prevarit' te ne ću;
"I sunce je vjerom prevrnulo,
"Te ne grije zimi k'o i ljeti,
"A ja vjerom prevrnuti ne ću."
"To promisli Arapka đevojka,
"Promislila, da se kunem njojzi:
"Jedno veče bješe omrknulo,
"Otvori mi od tavnice vrata,
"Izvede me iz tavnice, majko,
"Dovede mi pomamna Šarina,
"I još sebe boljeg od Šarina,
"Na obadva bisage dukata,
"Donese mi sablju okovanu;
"Otale se dovatismo konja
"I odosmo kroz zemlju Arapsku.
"Kade jutro bješe osvanulo,
"I ja sjedoh, mati, otpočivat
"A uza me Aralka đevojka,
"Zagrli me crnijem rukama,
"Kad pogledah, moja stara majko,
"Ona crna, a bijeli zubi,
"To se mene mučno učinilo,
"Ja potegoh sablju okovanu,
"Udarih je po svilenu pasu,
"Kroz nju sablja, mati, prolećela;
"Privatih se mojega Šarina,
"Još Arapci glava progovara:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Nemoj, bolan, mene ostaviti!"
"Tu sam, mati, Bogu zgriješio,
"A veliko blago zadobio,
"Te ja gradim mloge zadužbine."

Marko Kraljević i Musa kesedžija

Vino pije Musa Arbanasa
U Stambolu u krčmi bijeloj;
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poče pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
"Kako dvorim cara u Stambolu,
"Ni izdvorih konja ni oružja,
"Ni dolame nove ni polovne;
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Odvrć' ću se u ravno primorje,
"Zatvoriću skele oko mora
"I drumove okolo primorja,
"Načiniću kulu u primorju,
"Oko kule gvozdene čengele,
"Vješaću mu hodže i hadžije."
Što gođ Ture pjano govorilo,
To trijezno bješe učinilo:
Odvrže se u primorje ravno,
Pozatvora skele oko mora,
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevina blago,
Na godinu po trista tovara,
Sve je Musa sebe ustavio:
U primorju kulu načinio,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješa caru hodže i hadžije.
Kada paru tužbe dodijaše,
Posla nanjga Ćuprilić-vezira
I sa njime tri hiljade vojske:
Kad dođoše u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju,
I uvati Ćuprilić-vezira,
Saveza mu ruke naopako,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit',
Obećava nebrojeno blago,
Tko pogubi Musu kesedžiju;
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo;
Al' mu veli hodža Ćupriliću:
"Gospodine, care od Stambola!
"Da je sada Kraljeviću Marko,
"Zgubio bi Musu kesedžiju."
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od očiju:
"Prođi me se, hodža Ćupriliću!
"Jer pominješ Kraljevića Marka?
"I kosti su njemu istrunule;
"Ima puno tri godine dana
"Kako sam ga vrg'o u tavnicu,
"Nijesam je više otvorio."
Veli njemu hodža Ćuprilijću:
"Na milosti, care gospodine!
"Šta bi dao onome junaku,
"Koji bi ti živa kaz'o Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bih mu na Bosni vezirstvo
"Bez promjene na devet godina
"Da ne tražim pare ni dinara."
Skoči hodža na noge lagane,
Te otvori na tavnici vrata,
I izvede Kraljevića Marka,
Izvede ga pred cara čestitog;
Kosa mu je do zemljice crne,
Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu orati bi mog'o;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnio, kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku:
"Jesi l' đegođ u životu, Marko?"-
"Jesam, care, ali u rđavu."
Sjede care kazivati Marku,
Što je njemu Musa počinio;
Pa on pita Kraljevića Marka:
"Možeš li se, Marko, pouzdati,
"Da otideš u primorje ravno,
"Da pogubiš Musu kesedžiju?
"Daću blaga, koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Aja, Bogme, care gospodine!
"Ubila me memla od kamena,
"Ja ne mogu ni očima gledat',
"Kamo l' s Musom mejdan dijeliti!
"Namjesti me đegođ u mehanu,
"Primakni mi vina i rakije
"I debela mesa ovnujskoga,
"I beškota ljeba bijeloga;
"Da posjedim nekoliko dana,
"Kazaću ti, kad sam za mejdana."
Car dobavi tri berbera mlada:
Jedan mije, drugi Marka brije,
A treći mu nokte sarezuje;
Namjesti ga u novu mehanu,
Primače mu vina i rakije
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
Dok je život malo povratio;
Pita care Kraljevića Marka:
"Možeš li se veće pouzdati?
"Dosadi mi ljuta sirotinja
"Sve tužeći na Musu prokletog."
Veli Marko caru čestitome:
"Donesi mi suve drenovine
"Sa tavana od devet godina,
"Da ogledam, može li što biti,"
Doneše mu suvu drenovinu,
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo na dvoje na troje;
Al' iz njega voda ne udari:
"Bogme, care, jošte nije vreme."
Tako stade jošte mesec dana,
Dok se Marko malo ponačini;
Kada viđe, da je za mejdana,
Onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku,
Pršte pusta na dvoje na troje,
I dv'je kaplje vode iskočiše.
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovaču:
"Kuj mi sablju, Novače kovaču!
"Kakvu nisi prije sakovao."
Dade njemu trideset dukata,
Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri:četiri dana,
Pak pošeta opet do Novaka:
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?"
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Jeli dobra, Novače kovaču?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
"Ti ogledaj sablju kakva ti je."
Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovača:
"Oj Boga ti, Novače kovaču,
"Jesi l' i kad bolju sakovao?"
Veli njemu Novače kovaču:
"Oj Boga mi, Kraljeviću Marko!
"Jesam jednu bolju sakovao,
"Bolju sablju, a boljem junaku:
"Kad s' odvrže Musa u primorje,
"Što sam njemu sablju sakovao,
"Kad udari njome po nakovnju,
"Ni trupina zdrava ne ostade."
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Novaku kovaču:
"Pruži ruku, Novače kovaču!
"Pruži ruku, da ti sablju platim."
Prevari se, ujede ga guja,
Prevari se, pruži desnu ruku,
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Ods'ječe mu ruku do ramena:
"Eto sada, Novače kovaču!
"Da ne kuješ ni bolje ai gore;
"A naj tebe stotinu dukata,
"Te se rani za života tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
Pak posjede Šarca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno,
Sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
Uz Klisuru tvrda Kačanika,
Al' eto ti Muse kesedžije,
Na vrančiću noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
Reče Marko Musi kesedžiji:
"Deli Musa, uklon' mi se s puta,
"Il' s' ukloni, il' mi se pokloni."
Al' govori Musa Arbanasa:
"Prođi, Marko, ne zameći kavge,
"Il' odjaši, da pijemo vino;
"A ja ti se ukloniti ne ću
"Ako t' i jest rodila kraljica
"Na čardaku na meku dušeku,
"U čistu te svilu zavijala,
"A zlaćenom žicom povijala,
"Odranila medom i šećerom;
"A mene je ljuta Arnautka
"Kod ovaca na ploči studenoj,
"U crnu me struku zavijala,
"A kupinom lozom povijala,
"Odranila skrobom ovsenljem;
"I još me je često zaklinjala,
"Da se nikom ne uklonjam s puta."
Kad to začu od Prilipa Marko,
On tad' pušća svoje bojno koplje
Svome Šarcu između ušiju
Deli-Musi u prsi junačke,
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak poteže svoje bojno koplje,
Da udari Kraljevića Marka,
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
Jedan drugom juriš učiniše:
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu je u tri polovine,
Pak poteže svoju sablju naglo,
Da udari Marka Kraljevića,
Al' podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se njima udarati;
Buzdovan'ma pera oblomiše,
Baciše ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskočiše,
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka;
Niti može da obori Marka,
Nit' se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne;
Musu b'jela pjena popadnula,
Kraljevića b'jela i krvava.
Progovara Musa kesedžija:
"Mani, Marko, jali da omanem."
Omahuje Kraljeviću Marko,
Al' ne može ništa da učini,
Tad' omanu Musa kesedžija,
Ud'ri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjeda na prsi junačke.
Al' procvilje Kraljeviću Marko:
"Đe si danas, posestrimo vilo?
"Đe si danas? niđe te ne bilo!
"Eda si se krivo zaklinjala,
"Đegođ mene do nevolje bude,
"Da ćeš mene biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Za što brate, Kraljeviću Marko!
"Jesam li ti, bolan, govorila,
"Da ne činiš u neđelju kavge?
"Sramota je dvome na jednoga;
"Đe su tebe guje iz potaje?"
Gleda u Musa brdu i oblaku,
Otkud ono vila progovara;
Mače Marko nože iz potaje,
Te raspori Musu kesedžiju
Od učkura do bijela grla;
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al' u Musi tri srca junačka,
Troja rebra jedna po drugijem;
Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na trećemu ljuta guja spava;
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skače,
Još je Marku guja govorila:
"Moli Boga, Kraljeviću Marko!
"Đe se nisam probudila bila
"Dok je Musa u životu bio,
"Od tebe bi trista jada bilo."
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Đe pogubih od sebe boljega."
Pa on Musi odsiječe glavu,
I baci je Šarcu u zobnicu,
Odnese je bijelu Stambolu;
Kad je baci pred cara čestitog,
Car je od stra' na noge skočio,
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ne boj mi se, care gospodine!
"Kako bi ga živa dočekao,
"Kad od mrtve glave poigravaš?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa uvrh Kačanika.

Marko Kraljević i Filip Madžarin

Vino pije tridest kapetana
U Karlovcu bijelome gradu,
Među njima Vilip Madžarine,
A do njega Zmaj-Despote Vuče,
Dokle su se vina napojili
I od vina ćeiv zadobili,
Pa se vali tridest kapetana,
Što je koji roblja narobio,
Koliko li glava osjekao;
Ali veli Vilip Madžarine;
"Braćo moja, tridest kapetana!
"Vidite li bijela Karlovca
"I u njemu tridest i tri kule?
"Ja sam svaku glavom nakitio,
"Do nijesam kulu na ćupriji,
"A i nju ću skoro okititi
"Rusom glavom Kraljevića Marka."
To govori Vilip Madžarine,
A mišljaše, niko ga ne čuje
Od Markovih vjernih prijatelja;
Al' ga čuje Zmaj-Despote Vuče,
Pobratim je Kraljeviću Marku,
Pa se skoči od zemlje na noge,
Dovatio divit i hartiju,
Te je sitnu knjigu napisao
Ka Prilipu gradu bijelome
Pobratimu Kraljeviću Marku,
'Vako Vuče Marku govoraše:
"Čuješ li me, Bogom pobratime!
"Evo imaš grdna dušmanina
"U Karlovcu Vilip-Macarina,
"On se jeste, brate, zarekao,
"Da će tvoju ukinuti glavu,
"Njom bijelu nakititi kulu;
"No se čuvaj, Bogom pobratime,
"Od Vilipa kake prijevare."
Pa mu Vuče knjigu opravio.
A kad Marku sitna knjiga dođe,
Te viđeo, što mu pobro piše,
On se skoči na noge lagane,
Opremi se na bijeloj kuli,
I pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
Pa se skide u arove donje,
Te opremi Šarca debeloga:
Pokri njega surom međedinom,
A zauzda đemom od čelika,
Objesi mu tešku topuzinu,
I gadare s obadvije strane;
Pa se šarcu na ramena baci,
A uprti koplje ubojito,
Ode pravo niz Kosovo ravno,
Od Pazara lomnim Vlahom Starim,
Pa se spusti Valjevskoj nahiji,
Ode pravo preko Mačve ravne
Dokle dođe šeru Dmitrovici,
Tuna Marko Savu prebrodio,
Ode pravo preko Srema ravna,
A kad dođe ka Karlovcu gradu,
Ode Marko niz novu čaršiju
Dokle dođe dvoru Vilipovu,
Ugna Šarca u mermer-avliju,
Pa ga dogna pred bijele dvore,
Al' Vilipa doma ne bijaše,
Već otiš'o u lov u planinu,
No mu stoji ljuba Anđelija,
A oko nje četiri dvorkinje,
Te joj drže skute i rukave.
Kada dođe Kraljeviću Marko,
On joj Božju pomoć nazivao:
"Božja pomoć, moja snaho mila!
"Jel' kod dvora Vilip pobratime?
A veli mu ljuba Vilipova:
"Id' otale, gola dervišino!
"S takijem se Vilip ne bratimi."
Kad to čuo Kraljeviću Marko,
Udari je dlanom po obrazu,
Na ruci mu burma pozlaćena,
Načini joj ranu na obrazu
I tri zdrava pomjeri joj zuba,
Pa joj skide tri niza dukata,
Te ih baci u svil'ne džepove,
Pa govori ljubi Vilipovoj:
"Pozdravi mi Vilip-Madžarina
"Kada dođe ozgo iz planine,
"Neka dođe u novu mehanu,
"Da se rujna nakitimo vina,
"Ni za moje ni njegovo blago,
"Već za tvoga zlaćena đerdana,"
Pa okrenu pomamna Šarina,
Ode pravo u novu mehanu;
Odja Šarca, sveza pred mehanu,
A on sjede pita rujno vino
Malo bilo, za dugo ne bilo,
Dođe Vilip dvoru bijelome,
A srete ga ljuba Anđelija,
Roni suze niz bijelo lice,
Drži krvav jagluk u rukama,
A pita je Vilip Madžarine:
"Što je tebe, moja vjerna ljubo?
"Te proljevaš suze od očiju,
"Držiš krvav jagluk u rukama?"
Ode njemu ljuba govoriti:
"Gospodaru, Vilip-Madžarine!
"Ti kad ode u lov u planinu,
"A ja stajah pred bijelom kulom,
"Vrag donese jednu dervišinu,
"Na njemu je ćurak od kurjaka,
"Pa po ćurku sablju pripasao,
"Uprtio koplje na ramena,
"Pa on jaše konja šarenoga,
"Pa ga dogna pred bijelu kulu,
"Mene božju pomoć nazivao:
""Božja pomoć, moja snaho mila!
""Jeli doma Vilip pobratime?""
"A ja njemu Boga ne privatih,
"No ovako njemu progovorih:
""Id' otale, gola dervišino!
""S takijem se Vilip ne bratimi."
"A on dogna konja šarenoga,
"Udari me dlanom po obrazu,
"Na ruci mu burma pozlaćena,
"Nagrdi mi prebijelo lice
"A pomjeri do tri zdrava zuba;
"Skide s mene tri niza dukata,
"Pa otide u novu mehanu,
"A tebe je 'vako pozdravio:
"Da otideš u novu mehanu,
"Da se rujna napojite vina,
"Ni za tvoje, ni njegovo blago,
"Već za moga zlaćena đerdana."
Kad to začu Vilip Madžarine,
A on reče ljubi Anđeliji:
"Muč', ne plači, moja vjerna ljubo!
"Sad će njega Vilip uvatiti,
"Dovešću ga dvoru bijelome,
"Nek ti nija u bešici sina."
Pa okrenu suru bedeviju,
Ode pravo niz novu čaršiju
Doke dođe pred novu mehanu,
Ali Šarac vezan pred vratima,
Vilip nagna suru bedeviju,
Da uiđe u novu mehanu,
Ali ne da Šarac od mejdana,
Već kobilu bije po rebrima;
Naljuti se Vilip Madžarine,
Pa potrže perna buzdovana,
Ode biti pred mehanom Šarca;
Al' propišta Šarac pred mehanom:
"Avaj mene do Boga miloga!
"Đe pogiboh jutros pred mehanom
"Od silnoga Vilip:Madžarina
"A kod moga slavna gospodara!"
No mu reče iz mehane Marko:
"Propušti ga u mehanu, Šarče!"
Kad je Šarac saslušao Marka,
Propusti ga u novu mehanu.
A kad Vilip uđe u mehanu,
A on Marku Boga ne naziva,
Veće trže tešku topuzinu,
Pa udari Kraljevića Marka,
Udari ga u pleći junačke,
Ali Marko ni habera nema,
Veće veli Vilip:Madžarinu:
"Sjedi s mirom, Madžarsko kopile!
"Ne budi mi po kožuhu buha,
"Već odjaši, da pijemo vino,
"Pa još ima dana za mejdana."
Al' to Vilip ne slušaše Marka,
Već ga ud'ri u desnicu ruku,
Te mu razbi čašu pozlaćenu
A prosu mu crveniku vino.
Kad go viđe Kraljeviću Marko,
A on skoči od zemlje na noge,
Na Madžara juriš učinio,
Njegovu mu sablju ugrabio,
Te ga njome Marko udario,
Udari ga po desnu ramenu,
Razdvoji ga na sedlu bojnome,
Pa kroz njega Marko dovatio
Na vratima mermera kamena,
I njega je pola presjekao,
Pa je oštru sablju zagledao,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Dobra gvožđa u loša junaka!"
Njome manu, ods'ječe mu glavu,
Pa je Šarcu baci u zobnicu,
Ode pravo dvoru Vilipovu,
Te mu obi bijelu riznicu,
Iz nje Marko povadio blago,
Pa otide drumom pjevajući,
Osta Vilip nogom kopajući,
A ljuba mu mlada kukajući.

Marko pije uz Ramazan vino

Car Sulejman jasak učinio,
Da s' ne pije uz ramazan vino,
Da s' ne nose zelene dolame,
Da s' ne pašu sablje okovane,
Da s' ne igra kolom uz kadune;
Marko igra kolom uz kadune,
Marko paše sablju okovanu,
Marko nosi zelenu dolamu,
Marko pije uz ramazan vino,
Još nagoni odže i adžije,
Da i oni s njime piju vino
Idu Turci caru na parnicu:
"Car Suleman, i otac i majko!
"Nijesi li jasak učinio,
"Da s' ne pije uz ramazan vino,
"Da s' ne nose zelene dolame,
"Da s' ne pašu sablje okovane,
"Da s' ne igra kolom uz kadune;
"Marko igra kolom uz kadune,
"Marko paše sablju okovanu,
"Marko nosi zelenu dolamu,
"Marko pije uz ramazan vino;
"Pa mu prosto, da sam pije vino,
"Već nagoni oce i adžije,
"Da i oni s njime piju vino."
Kad je care razumeo reči,
On pošilje dva svoja čauša:
"Otidoše, dva čauša mlada,
"Pak kažite Kraljeviću Marku
"Da ga care na divan zaziva."
Otidoše dva čauša mlada.
Kad dođoše Kraljeviću Marku,
Ali Marko pod šatorom pije,
Pred njim kupa od dvanaest oka;
Besede mu dva čauša mlada:
"Da čuješ li, Kraljeviću Marko!
"Tebe care na divan zaziva,
"Da ti ideš caru na divana. "
Rasrdi se Kraljeviću Marko,
Pak dovati onu kupu s vinom,
Pa udara careva čauša,
Pršte kupa a pršte i glava,
I proli se i krvca i vino.
Ode Marko caru na divana,
Sede caru do desna kolena,
Samur:kalpak na oči namiče,
A buzdovan uza se privlači,
Britku sablju na krilo namiče
Besedi mu care Sulemane:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Ta ja jesam jasak učinio,
"Da s' ne pije uz ramazan vino,
"Da s' ne nose zelene dolame,
"Da s' ne pašu sablje okovane,
"Da s' ne igra kolom uz kadune;
"Dobri ljudi o zlu govoriše,
"Na jednoga Marka potvoriše,
"Da ti igraš kolom uz kadune,
"Da ti pašeš sablju okovanu,
"Da ti nosiš zelenu dolamu,
"Da ti piješ uz ramazan vino,
"Još nagoniš odže i adžije,
"Da i oni s tobom piju vino.
"Za što kalpak na oči namičeš?
"Što l' buzdovan uza se privlačiš?
"Što li sablju na krilo namičeš?"
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Poočime, care Sulemane!
"Ako pijem uz ramazan vino,
"Ako pijem, vera mi donosi;
"Ak' nagonim odže i adžije,
"Ne može mi ta obraz podneti,
"Da ja pijem, oni da gledaju,
"Nek ne idu meni u meanu;
"Ako l' nosim zelenu dolamu,
"Mlad sam: junak i dolikuje mi;
"Ako l' pašem sablju okovanu,
"Ja sam sablju za blago kupio;
"Ako igram kolom uz kadune,
"Ja se, care nisam oženio,
"I ti s', care bio neoženjen;
"Ako kalpak na oči namičem,
"Čelo gori s' carem se govori,
"Što buzdovan uza se privlačim,
"I što sablju na krilo namičem,
"Ja se bojim, da ne bude kavge,
"Ako bi se zametnula kavga,
"Teško onom, tko j' najbliže Marka!"
Gledi care na četiri strane,
Ne ima li tko bliže do Marka:
Al' kod Marka nigdi nikog nema,
Već najbliže care Sulemane;
Car s' odmiče, Marko se primiče,
Dok dotera cara do duvara;
Car se maša rukom u džepove,
On izvadi stotinu dukata,
Pa i daje Kraljeviću Marku:
"Idi, Marko te se napij vina."

Miloš u Latinima

Bože mili, čuda velikoga!
Kada slavni Srpski knez Lazare
Posla zeta Miloš-Obilića
U Latine da kupi harače:
Latini ga divno dočekaše,
I gospodskom časti ugostiše,
Pa ga vode pred bijelu crkvu,
Pred bijelu crkvu Dimitriju,
Pak se vale Latinska gospoda:
"Gle, vidiš li, vojvoda Milošu!
"Vidiš našu crkvu Dimitriju,
"Kakova je i kolika li je?
"Vi nejmate takovijeh crkvi."
Veli njima vojvoda Milošu:
"Vi ste mudri, gospodo Latinska,
"Jeste mudri al' zborite ludo!
"Da vi znate naše namastire,
"Naših slavnih cara zadužbine,
"Kakovi su i koliki li su!
"Da vidite lavru Studeničku
"Ne daleko od Novog Pazara;
"Da vidite Đurđeve Stupove
"Kod Deževe starijeh dvorova,
"Zadužbine cara Simeuna;
"Da vidite čudo neviđeno,
"B'jel Vilindar usred gore Svete,
"Zadužbinu Save svetitelja
"I njegova oca Simeuna;
"Da vidite Žiču kraj Morave
"I kod Ibra više Karanovca;
"Sopoćane Raški na izvoru,
"Zadužbine svetoga Stevana,
"Srpskog kralja prvovjenčanoga;
"Da vidite Papraću veliku
"Viš' Zvornika Spreči na izvoru
"Pod visokom gorom Borogovom,
"Zadužbinu Vukana župana;
"Da vidite visoke Dečane
"Kod Prizrena grada bijeloga,
"Zadužbinu kralja Dečanskoga;
"Da vidite Raču prebijelu
"Kod Sokola ukraj vode Drine;
"Da vidite lijepu Tronošu
"Kod Loznice na r'jeci Tronoši,
"Zadužbinu braće Jugovića;
"Da vidite slavnu Ravanicu
"U Resavi niže Paraćina
"Na studenoj r'jeci Ravanici,
"Zadužbinu našeg gospodara,
"Gospodara, slavnog knez-Lazara;
"I ostale Srpske manastire,
"Da vidite, pak da se divite,
"Kakovi su i koliki li su!
"Šta je vaša crkva Dimitrija?
"Ja ću vam je sada preturiti
"A iz ruke teškim buzdovanom."
Al' Latini to ne vjerovaše,
No s Milošem oni s' opkladiše
U hiljadu žutijeh dukata.
Uze Miloš perna buzdovana
I zasuka bijele rukave,
Pak se moli Bogu istinome:
"Prosti, Bože i bijela crkvo!
"Da se jednom bacim preko tebe:
"Ne ću na te, nego preko tebe."
Pak poteže pernim buzdovanom,
Buzdovan se zamče u oblake:
Jedni vele: "Jeste preturio,"
Drugi vele: "Nije preturio,"
Treći vele: "Jeste, te visoko."
Kad se vrati perni buzdovane
Iznad b'jele crkve iz oblaka,
On udari u banove dvore,
Te polupa srčali čardake,
I tu ubi dva banova sina
I četiri morska dženerala
I dvanaest velikih vlastela.
Kad to viđe gospoda Latinska,
Uvatiše vojvodu Miloša,
Baciše ga na dno u tamnicu.
Često Miloš kroz prozor pogleda,
Ne bi l' mog'o koga ugledati;
Al' ugleda Kostu Ciganina,
Pa ga poče Bogom bratimiti:
"Bogom brate, Kosta Ciganine!
"Evo tebe tri dukata žuta,
"Donesi mi jedan list hartije,
"List hartije knjige bez jazije."
To je Kosta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
List hartije knjige bez jazije,
Miloš sjede sitnu knjigu pisat'
Svome tastu Srpskom knez-Lazaru,
Ne piše je, čim se knjige pišu,
Već je piše krvi od obraza;
Sve mu kaza što je i kako je.
Kad Lazaru sitna knjiga dođe,
I on viđe, što mu knjiga kaže,
Onu gleda, drugu sitnu piše,
Te je šalje gospodi Latinskoj,
U knjizi im ovako besjedi:
"Čujete li, gospodo Latinska!
"Pustite mi mog zeta Miloša,
"Podajte mu od zemlje harače,
"I opklade hiljadu dukata;
"Ako li ga odmah ne pustite,
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Dić' ću na vas Srblje i Madžare,
"Svu ću vašu zemlju poharati,
"Poharati, ognjem popaliti."
Kad Latini knjigu proučiše,
Brže-bolje pustiše Miloša,
Dadoše mu od zemlje harače,
I opklade hiljadu dukata.

Musić Stefan

Vino pije Musiću Stevane
U Majdanu čisto srebrnome
U svom krasnom dvoru gospodskome;
Vino služi Vaistina sluga.
Kad se ladna podnapiše vina,
Al' besedi Musiću Stevane:
"Vaistino, moje čedo drago!
"Ja ću leći sanak boraviti,
"Ti večeraj, pa se napij vina,
"Pa pošetaj pred gospodskog dvora,
"Pa pogledaj čistom vedrom nebu;
"Jeli jasan mesec na zaodu,
"Jel' danica na istoku zvezda;
"Jeli nama putovati vreme
"Na Kosovo lepo polje ravno
"Na ročište čestitome knezu;
"Jer znadeš li, moje čedo drago,
"Kadono smo na zakletvi bili
"Kako nas je zaklinjao kneže,
"Zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i Srpskoga roda,
"I od Srpske krvi i kolena,
"A ne doš'o na boj na Kosovo,
"Ne imao od srca poroda!
"Ni muškoga ni devojačkoga;
"Od ruke mu ništa ne rodilo!
"Rujno vino ni šenica bela;
"Rđom kap'o, dok mu je kolena!"
Leže Steva u meke dušeke,
Povečera Vaistina sluga,
Povečera i napi se vina,
Pa išeta pred gospodskog dvora
I pogleda čistom vedrom nebu,
Jeste jasan mesec na zaodu,
Jest danica na istoku zvezda;
Jeste njima putovati vreme
Na Kosovo lepo polje ravno
Na ročište čestitome knezu;
Pa se šeće konjma u ahare,
Pa izvede dva konja viteza,
Osedla i opravi lepo,
Jednog sebi, drugog gospodaru;
Pa se šeće u gospodske dvore,
I iznese krstat svilen barjak,
Pa kome je dvanaest krstova,
Svi dvanaest od čistoga zlata,
I ikona svetoga Jovana,
Krsno ime Musića Stevana,
Prisloni ga uz gospodskog dvora,
Pa se šeće gore na čardake,
Da probudi gospodara svoga.
Kad je bio čardaku na vrati,
Kob ga kobi Stevanova ljuba,
Zagrli ga, pa ga i poljubi:
"Bogom brate, Vaistino slugo!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
"Do sad si mi verna sluga bio,
"Od jako si Bogom pobratime,
"Nemoj budit gospodara moga;
"Jer sam jadna zao sanak vid'la,
"Gdi poleti jato golubova,
"I pred njima dva sokola siva,
"Ispred našeg dvora gospodskoga,
"Odletiše na Kosovo ravno
"I padoše međ' Muratov tabor,
"Gdi padoše, već se ne digoše;
"To je, braćo, vaše zlamenije,
"Bojati se da ne izginete."
Al' besedi Vaistina sluga:
"Draga seko, Stevanova ljubo!
"Ne ću, seko, nevere činiti
"Gospodaru i mome i tvome;
"Jer ti nisi na zakletvi bila,
"Kako nas je zaklinjao kneže,
"Zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i Srpskoga roda,
"I od Srpske krvi i kolena,
"A ne doš'o na boj na Kosovo,
"Od ruke mu ništa ne rodilo!
"Rujno vino, ni šenica bela;
"Ne imao poljskog berićeta!
"Ni u domu od srca poroda!
"Rđom kap'o dok mu je kolena!"
"Pa ja ne smem nevere činiti
"Gospodaru i mome i tvome."
Već ušeta u čardake gornje,
Pa probudi gospodara svoga:
"Ustanite, dragi gospodaru!
"Jeste nama putovati vreme."
Usta Steva na noge junačke,
I umiva svoje lice belo,
I oblači gospodsko odelo,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa uzima kondir vina rujna,
Te napija krasnu slavu Božju
Sretna puta i krsta časnoga
U svom dvoru za stolom svojijem,
Vojvodi je to i pre i posle
Pa išeta pred gospodske dvore,
Usedoše dva konja viteza,
Razaviše krstate barjake,
Udariše bubnji i svirale,
Digoše se Bogom putovati.
Bela i je zora zabelila
Na Kosovu krasnom polju ravnom,
Susrete i Kosovka devojka,
U ruku joj dva kondira zlatna,
Oba zlatna, al' obadva prazna,
Pod pazuom klobuk svile bele,
Za klobukom bela kita perja,
U dnu perje srebrom zaliveno,
A po sredi zlatom prepleteno,
I po vrtu biserom kićeno;
Al' besedi Musiću Stevane:
"Božja pomoć, moja seko draga!
"Gdi si, dušo, na ograšju bila?
"Otkuda ti klobuk svile bele?
"Daj mi, seko klobuk svile bele,
"Da ga poznam, koga je vojvode;
"A tako mi srećna puta moga
"Nevere ti učiniti ne ću!"
Al' besedi Kosovka devojka:
"Zdravo da si, kneževa vojvodo!
"Nisam nigdi na ograšju bila,
"Rano me je probudila majka,
"Mi ranimo te vodu grabimo;
"Kad ja dođo na vodu Sitnicu,
"Al' Sitnica mutna i povodna,
"Nosi, brate, konje i junake,
"Turske kape i bijele čalme,
"Krasne Srpske bijele klobuke
"Ovaj klobuk blizu kraja beše,
"Ja zagazi u vodu Sitnicu,
"I uvati klobuk svile bele,
"Brata imam od mene mlađega,
"Nosim klobuk bratu rođenome,
"Ja sam mlada milo mi je perje."
Klobuk dade kneževoj vojvodi,
Čim ga vide Musiću Stevane,
Čim ga vide, tim ga i poznade,
Prosu suze niz gospodsko lice,
Udari se po kolenu rukom,
Čisti skerlet na kolenu puče,
Zlatna kopča na desnom rukavu:
"Teško meni i do Boga moga!
"Na meni je ostanula kletva
"Od mojega čestitoga kneza."
Klobuk dade Kosovki devojki,
Pa se maši u džepove rukom,
Te joj dade tri dukata žuta:
"Naj ti, seko, Kosovka devojko!
"A ja idem na boj na Kosovo
"U presveto ime Isusovo,
"Ako Bog da, te se natrag vratim,
"Lepšim ću te darivati darom;
"Ako l', seko, ja pogibo amo,
"Pomeni me po peškešu mome."
Udariše konje mamuzama,
Pa Sitnicu vodu prebrodiše,
Udariše u carevi tabor.
Kako dođe Musiću Stevane,
Tri je paše bio i ubio,
Kad započe biti četvrtoga,
Tu pogibe Musiću Stevane
I sa njime Vaistina sluga
I vojske mu dvanaest iljada;
I tu nam je i knez poginuo.
Tu su Srblji izgubili carstvo
Čestitoga cara zemaljskoga.

Nahod Simeun

Uranio starac kaluđere
Na Dunavo na vodu studenu,
Da zavati vode na Dunavu,
Da s' umije i Bogu se moli;
Namjera je starca nanijela,
Nađe starac sanduk od olova,
Isturila voda pod obalu,
Mlidijaše u njemu je blago,
Odnese ga u svog namastira;
Kad otvori sanduk od olova,
Al' u njemu blaga ne bijaše,
Već u njemu jedno muško čedo,
Čedo muško od sedam danaka;
Iz sanduka čedo izvadio,
Pokrsti ga u svom namastiru,
Lijepo mu ime nađenuo,
Nađenuo: Nahod Simeune.
Ne šće davat' čedo na dojilje,
Već ga rani u svom namastiru,
Rani njega medom i šećerom.
Kad je bila čedu godinica,
Kolik' drugo od tri godinice;
Kad je bilo od tri godinice,
Kolik' drugo od sedam godina;
A kad bilo od sedam godina,
Kolik' drugo od dvanaest ljeta;
Kad je bilo od dvanaest ljeta,
Kolik' drugo od dvadest godina.
Čudno Simo knjigu izučio,
Ne boji se đaka nijednoga,
Ni svojega starca igumana.
Jedno jutro u svetu neđelju
Izišli su đaci namastirski,
Te s' igraju igre svakojake:
Skaču skoka, meću se kamena,
Preskače im Nahod Simeune,
Preskače im, kamenom odmeće;
Mani bjehu đaci namastirski,
Pa govore Nahod-Simeunu:
"Simeune, jedan nahodniče!
"Ti ne imaš roda ni plemena,
"Ti se ne znaš od roda kakva si,
"Tebe j' naš'o starac igumane
"U sanduku vodi pod obalom."
Mučno bješe Nahod-Simeunu,
Ode Simo u svoju ćeliju,
Pa uzima časno jevanđelje,
Čati Simo, a suze prosipa.
Dolazi mu otac igumane,
Pa on pita Nahod:Simeuna:
Što je tebe, Simeune sine?
"Te ti roniš suze od očiju?
"Šta je malo u mom namastiru?"
Veli njemu Nahod Simeune:
"Gospodine, oče igumane!
"Kore mene đaci namastirski,
"Da se ne znam od roda kakva sam,
"Da si naš'o mene pod obalom:
"Već čuješ me, oče igumane
"Ako znadeš Boga istinoga,
"Daj ti mene tvojega đogata,
"Da ja idem u svijet bijeli,
"Da ja tražim, od kakva sam roda:
"Al' sam kakva roda horjatskoga;
"Da l' od kakva roda gospodskoga;
"Ja l' ću skočit' u tiho Dunavo."
Žao bješe starcu igumanu,
Pazi Sima, kako svoga sina;
Poreza mu sv'jetlo odijelo,
Dade njemu hiljadu dukata
I đogata svoga iz podruma.
Ode Simo u svijet bijeli,
Hoda Simo devet godinica,
Traži Simo roda i plemena,
Al' kako će njega nahoditi,
Kad nikoga pitat' ne umije?
Kada nasta godina deseta,
Na um pade Nahod-Simeunu,
Da on ide svome namastiru;
On povrati svojega đogata.
Jedno jutro bješe uranio
Ispod grada bijela Budima;
Odrast'o je Nahod Simeune,
A ljepši je od svake đevojke,
Dobro svoga odgajio đoga,
Poigrava poljem Budimskijem,
A zapjeva grlom bijelijem;
Gleda njega Budimska kraljica,
Kada zgleda Nahod-Simeuna,
Ona viče tananu robinju:
"Živo idi, tanana robinjo,
"Pod junakom uvati đogata,
"Kaži njemu: "Kraljica te zove,
"Nešto tebe ima govoriti."
Ode živo tanana robinja,
Pod Simom je konja uvatila,
Simeunu tiho govorila:
"O junače! zove te kraljica,
"Nešto tebe ima govoriti."
Tad' Simeun povrati đogata
U avliju pod bijelu kulu,
Dade đoga tananoj robinji,
A on ode uz bijelu kulu.
Kad iziđe gospođi kraljici,
Kapu skida, do zemlje se svija
I kraljici Božju pomoć daje,
Kraljica mu Božju pomoć prima,
Sjede njega za sovru gotovu,
Donesoše vino i rakiju
I lijepu svaku đakoniju.
Sjedi Simo, pije rujno vino,
Al' ne može gospođa kraljica,
Već sve gleda Nahod-Simeuna.
Kad je noćca bila omrknula,
Tad' kraljica reče Simeunu:
"Skidaj ruho, neznana katano!
"Valja tebe noćiti s kraljicom
"I obljubit' Budimsku kraljicu."
Simeuna vino prevarilo,
Ruho skide, leže sa kraljicom,
Te kraljici obljubio lice.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Simeuna popustilo vino,
Te on viđe, što je učinio,
Simeunu vrlo mučno bilo,
Skoči Simo na noge lagane,
Opremi se, pa ode đoginu,
Ustavlja ga gospođa kraljica
Na šećerli kavu i rakiju,
Simeun se ne će ustaviti,
Već on svoga usjede đogata,
Ode Simo niz polje Budimsko.
Dockan Simu na um pripanulo,
Ostalo mu časno jevanđelje
Kod kraljice na bijeloj kuli;
Vrati Simo pomamna đogata,
U avliji konja ustavio,
A on ide na bijelu kulu,
Ali sjedi gospođa kraljica,
Sjedi mlada kuli na pendžeru,
Ona čati časno jevanđelje,
Roni suze niz bijelo lice;
Reče Simo gospođi kraljici:
"Daj, kraljice, časno jevanđelje."
Odgovori gospođa kraljica:
"Simeune, dugo jadan bio!
"U z'o čas ga roda potražio!
"A u gori doš'o u Budima
"I noćio s gospođom kraljicom
"I kraljici obljubio lice!
"Ti si svoju obljubio majku!"
Kad to začu Nahod Simeune,
Proli suze od bijela lica,
Pa uzima časno jevanđelje
I kraljicu poljubi u ruku,
Ode Simo do svoga đogata,
Usjede ga, ode namastiru.
Kad je bio sprema namastira,
Ugleda ga otac igumane,
Pozna svoga đoga iz podruma
I na njemu Nahod-Simeuna,
Malo bliže pred njeg' izlazio,
Simeune spade od đogata,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi oca u skut i u ruku.
Govori mu otac igumane:
"Đe si mene, Nahod-Simeune?
"Đe si mene toliko vrijeme?"
Veli njemu Nahod-Simeune:
"Ne pitaj me, oče igumane!
"U z'o čas sam roda potražio,
"A u gori doš'o do Budima."
Sve se njemu ispoviđe Simo.
Kad to čuo otac igumane,
Uze Sima za bijelu ruku,
Pa otvori tavnicu prokletu,
Đeno leži voda do koljena,
I po vodi guje i jakrepi,
Simeuna baci u tavnicu,
Pa zatvora tavnicu prokletu,
Ključe baci u tiho Dunavo,
Pa je starac tiho govorio:
"Kad izišli ključi iz Dunava,
"Simeun se grija oprostio!"
Tako stade za devet godina.
Kada nasta godina deseta,
A ribari ribe povataše
I u ribi ključeve nađoše,
Dokazaše starcu igumanu;
Igumanu na um pade Simo,
Pa on uze ključe od tavnice,
Te otvori prokletu tavnicu,
U tavnici vode ne imade,
Niti gmižu guje i jakrepi;
U tavnici sunce ogrijalo,
Simo sjedi za stolom zlatnijem,
U rukama drži jevanđelje.

Nijema Mandalina

Kad je majka udavala Mandu,
Onda je nju sjetovala l'jepo:
"Njemuj, dušo, bar godinu dana,
Tvoja majka i tri njemovala!"
Al' je Manda pomudrija bila,
Njemovala devet godin' dana,
Njemujući tri sina rodila.
Kad je prvog porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemljice crne.
Kad je drugog porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemljice crne.
Kad je trećeg porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemlji ce crne.
Al' govori gospodine Pavle:
"Što će meni n'jema Mandalina,
Što li će mi djeca od nijemca?
Idem zvati govorušu Janju;
Koja će mi s konja govoriti."
Pa isprosi govorušu Janju,
Isprosi je gospodine Pavle,
Isprosi je i još prstenova.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ode Pavle po l'jepu djevojku,
Al' ustaje n'jema Mandalina,
Sigurava svoje troje djece,
Pa uzimlje vedro okovano,
Pa odlazi u goru na vodu;
Pa govori lađanoj vodici:
"Dobro jutro, moja vodo ladna,
Što je tebe tako zamutilo?"
Al' govori lađana vodica:
"Boga tebi, n'jema Mandalina,
Zamutili Pavlovi svatovi!"
To je Mandi vrlo žao bilo,
Onda l'jeva Manda vodu ladnu,
U 'nu svoju vedru okovanu;
Do po vedre vode je nalila,
Od po vedre suza nadolila.
Ona nosi vedru okovanu,
Odnosi je dvoru bijelome.
Kad dođoše Pavlovi svatovi
I uđoše u bijele dvore,
Pa stadoše večer večerati -
Sv'jetljala im n'jema Mandalina.
Al' govori govoruša Janja:
"Odmakni se, n'jema Mandalina!
Kad si n'jema n'jesi barem sl'jepa,
Ne kreš' luča na moje vuštane!"
Još govori govoruša Janja:
"Boga j' tebi, n'jema Mandalina,
S kim ćeš spati, s kim ćeš večerati?"
Al' govori n'jema Mandalina:
"Oj, Boga ti, govorušo Janjo,
Da ti n'jesi tako govorljiva,
Ne bi s' majci brzo povratila!
A kad 'oćeš, to treba da znadeš:
Večeraću svekrom i svekrvom
I sa svoja tri nejaka sina;
A spavaću s gospodinom Pavlom,
Kano što je to do sada bilo."
Svi se svati čudom začudiše,
Đe se Mandi jezik odr'ješio,
Tom se Pavle jako obradova;
Ali ciknu govoruša Janja,
Ona ciknu kao zmija ljuta:
"Ajme meni, 'uda srećo moja!
Sinoć dade zakon i prepreku -
Jutros ode s jadom i žalosti!"
'Vala Bogu, 'vala do vijeka,
'Vala Bogu, kad tako naredi!

Obretenije glave kneza Lazara

Kad Lazaru odsekoše glavu
Na ubavu na polju Kosovu,
Od Srblja se niko ne desio,
Već se desi jedno Ture mlado,
Jeste Ture, al' je od robinje,
Rodila ga Srpkinja robinja,
Pa besedi Tursko momče mlado:
"Ao Turci, moja braćo draga!
"Ovo j' glava jednog gospodara,
"Greota je od Boga jednoga,
"Da je kljuju orli i gavrani,
"Da je gaze konji i junaci."
Uze glavu svetoga Lazara,
Zavi u skut kolaste azdije,
Pa je nosi do vode kladenca,
Spušta glavu u vodu kladenac.
Stajala je glava u kladencu
Lepo vreme četrdeset leta,
A ubavo na Kosovo telo,
Ni ga jedu orli ni gavrani,
Ni ga gaze konji ni junaci.
Mili Bože na svem' tebi vala!
Podigle se kiridžije mlade
Od ubava Skoplja bela grada,
Ovi voze Grke i Bugare,
Oni idu Nišu i Vidinu,
Na Kosovu konak učinili.
Večerale kirihgije mlade,
Večerale, pak su ožednile;
Izmeđ' sebe venjer užegoše,
Užegoše venjer jasnu sveću.
Oni traže vode po Kosovu,
Namera i namerila bila,
Namerila na vodu kladenca,
Jedan veli kirvdija mladi:
"Ev' u vodi mesečine sjajne "
Drugi veli kiridžija mladi:
"Nije, braćo, mesečina sjajna."
Treći muči, ništa ne besedi,
Okrenu se pravo ka Istoku,
Pa pomenu Boga istinoga,
Ist'nog Boga i svetog Nikolu:
"Pomoz' Bože, i oče Nikola!"
Pa zagazi u vodu kladenca,
Te izvadi iz kladenca glavu
Svetitelja Srpskoga Lazara,
Pa je meće na zelenu travu,
I zaiti vode u kondiru.
Dok se žedni vodom obrediše,
Kad su crnoj zemlji pogledali,
Nesta glave sa zelene trave,
Ode glava preko polja sama,
Sveta glava do svetoga tela,
Pripoji se kako što j' i bila.
Kad u jutru beo dan osvanu,
Glas dadoše kiridžije mlade,
Glas dadoše starim sveštenikom,
I tu dođe mlogo sveštenika,
Tri stotine stari sveštenika,
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara patrijara:
Prvo Pećki, drugo Carigradski,
Vasiljenski i Jerusalimski;
Oblačiše velike odežde,
I na glave kape kamilavke,
I u ruke knjige starostavne,
Pa čatiše velike molitve,
I držaše velika denija
Za tri dana i tri noći tavne
Ni sedoše, ni se odmoriše,
Ni legoše, ni sanka imaše,
Mole sveca, kud će svetac poći,
Da kojoj će Laza zadužbini:
Il' Opovu, ili Krušedolu,
Il' će Jasku, ili Bešenovoj,
Il' Rakovcu, ili Šišatovcu,
Il' će Đivši ili Kuveždinu,
Da ili će u Maćedoniju;
Ne će svetac zadužbini tuđoj,
Već on oće svojoj zadužbini,
A u svoju krasnu Ravanicu
Pod visokom pod Kučaj-planinom,
Što je Laza sagradio crkvu
Za života jošte za svojega,
Sagradio sebi zadužbinu
O svom lebu i o svome blagu
A bez suza bez sirotinjskijeh.

Oslobođenje Beča od Turaka

Koliko je bečko polje ravno,
Ne mogu ga orli preprvati,
Niti orli, nit vrani gavrani,
Ni po noći prekasati vuci,
Evo su ga opkolili Turci;
Polak Beča sebi osvojili,
Do jabuke i do zlatne ruke,
I do groba Jovanove majke,
I do crkve 'vangeliste Marka.
Nujan šeće po Beču cesare,
Turske sile odolit' ne more.
E, mu zulum Turci učiniše
I u crkvu konje uvodiše,
Za oltare konje povezaše,
Odeždami konje pokrivaše,
Kaležima ladno vino piše;
Veći zulum Turci učiniše,
Te pod Bečom lagum potkopaše,
Potkopaše te ga užegoše,
Do nebesa plamene digoše;
Ruše zide po dvaest lakata,
Do cesara otvaraju vrata.
Mnogo vr'jeme pedeset danaka
Turci biju Beča bez prestanka.
Namaknu se oblak više Beča,
Iz oblaka anđel progovara:
"Ma, ne boj se, u Beču cesare,
Tvoja kruna pomanjkati neće!
Ti napiši b'jelu knjigu malu,
Te je šalji u Rusiju ravnu,
Prijatelju Mosković Jovanu;
On će tebi biti od pomoći."
Knjigu piše iz Beča cesare,
Te je šalje u Rusiju ravnu,
Prijatelju Mosković Jovanu:
"Da si zdravo, dragi prijatelju!
Ta n'jesam ti svoje ćerke dao,
Što si meni srcu omilio,
Nego sam ti ćerku poklonio,
Ako meni do nevolje dođe,
Da m' prijatelj bude u pomoći.
Od zuluma živit se ne more,
Od silena cara Tatarina.
Iz Beča me Turci išćeraše,
Osvojiše moje prijestolje,
Car Tatarin na njeg' posjednuo.
Dosp'jevajuć pozdravljam te l'jepo;
Da je tebi doći pogledati:
Kakvi konji jesu u Turaka,
Da ih čvrstim uzdam ne sustežu,
Skočili bi Beču na bedeme."
Ode knjiga, u Rusiju dođe,
A na ruke Mosković Jovanu.
Knjigu štije Mosković Jovane,
Knjigu štije, a milo mu nije.
Mijajilo upita ga bane:
"Šta je tebi, moj babajko stari,
Knjigu štiješ, a suze prol'jevaš?"
Odgovara Moskoviću Jovo:
"Šta me pitaš, drago d'jete moje,
Dosta knjiga nujna i zlovoljna,
Evo knjige Beča bijeloga,
A cesara našeg prijatelja,
Od zuluma živiti ne more,
Od silnoga cara Tatarina,
Od njegove silovite vojske.
Mnogo vr'jeme pedeset danaka
Turci biju Beča bez prestanka.
Išćeraše iz Beča cesara,
Osvojiše njegovo pr'jestolje,
Car Tatarin na njeg' posjednuo,
Nego, ajde, drago d'jete moje,
Ne bi l' tebi Bog i sreća dala,
Da obraniš u Beču cesara,
Da osvojiš njegovo pr'jestolje,
Za krst časni da proliješ krvcu.
Ajde brže, drago d'jete moje,
Te se skači na naše bedeme,
Te opali bojnicu lubardu;
Sakupićeš nešto malo vojske,
Osvetićeš u Beču cesara.
Ako l' ne bi sakupio vojske,
Navrati se do kraljice crne,
Ona će ti vojske pokloniti,
Ako l' nije za te dosta vojske,
Navrati se u zemlju Poljačku
Ivanišu kralju poljačkome,
Od starine zmaju ognjanome,
On će tebi silnu dati vojsku,
Dosta dati praha i olova
I zajire što je od potrebe."
Vesel' bane poslušao babe,
Te se skače gore na bedeme,
Te on pali bojnicu lubardu -
Dosta bio vojske sakupio:
Po tri puta po trista hiljada;
Još za njega dobra sreća biše,
Zavikaše pasoglavi crni,
Strašno viju kao mrki vuci:
"Daj nas, Bože, zavaditi s Turci!"
Al' to njemu ne bi dosta vojske,
Navrati se do kraljice crne
I ona mu mnogo vojske dala.
Ni to njemu ne bi dosta vojske,
Navrati se u zemlju Poljačku,
Ivanišu kralju poljačkome,
Od starine zmaju ognjanome.
I on njemu dao silnu vojsku
I dava mu praha i olova
I zaire što je od potrebe.
Kad je bane vojsku sakupio,
Starac ga je babo sjetovao:
"Mihajilo, drago d'jete moje!"
Sjetuje ga, te ga blagosilja:
"Ajde sretno Beču bijelome,
Na putu vam dobra sreća bila!
Kada pođeš Beču bijelome,
Izaći ćeš nasred gore crne,
Okreni se zdesna na lijevo
I viđećeš Romajliju crkvu,
Te ti kopljem pootvaraj vrata;
Ak' se sama ne otvore vrata
I crkveni barjak ne razvije
I sama ti zvona ne zazvone,
Ti ne putuj Beču bijelome;
Već ti putuj tragom uznatraške.
Niti glave donijeti nećeš
Ni nijedan tvojijeh vojaka,
Od silenih strašnijeh Turaka..."
Ode bane Beču bijelome,
Ode zdravo i vojsku odvede.
Kad on dođe nasred gore crne
I on viđe Romajliju crkvu
I on kopljem otvarao vrata -
Sama mu se vrata otvoriše,
Tri barjaka crkovna razviše
I sama mu zvona zazvoniše,
Te se vjerno Bogu pomoliše,
Mole Boga tri bijela dana,
Spomenuše i svetoga Marka.
Bog im dade i od Boga sreća,
Te punuše po zemlji vjetrovi,
Beču gradu naviše barjake.
Vojsku svoju bane razgovara:
"Sad svi, braćo, mene poslušajte!
Predajmo se u Božije ruke,
Lasno ćemo predobiti Turke.
Složno 'vako da sad učinimo:
Svaki kapu pod jelovu granu,
A za vojsku tri zlatna barjaka,
A ja jesam pred vojskom vojvoda.
Kad dođemo blizo Beča grada,
Kad nas vide Turci janjičari,
Turci oće odma pomisliti
Da im ide gora od pomoći
I za gorom već tri žarka sunca."
Sva je vojska bana poslušala:
Meću kapu pod jelove grane
I za grane tri barjaka zlatna,
Te odoše preko polja ravna.
Kad dođoše blizo Beča grada,
To od Turak' niko i ne viđe,
Nego silan 'odža sa bedema.
Jako 'odža sa bedema viče,
Ostali se Turci s njime diče,
Đe on cara Tatarina viče:
"Car Tatarin, čestito koljeno,
Sad oćemo sav Beč osvojiti,
Išćerati iz Beča cesara,
Osvojiti njegovo pr'jestolje,
Tebe, care, na njeg' posjednuti.
Eto nami dobra pomoć ide,
Eto nami sveca Muhameda
I vodi nam goru od pomoći
I za gorom tri žarena sunca."
Ves'o care, kad razumi glase;
Š njim poredi Ćupurdić vezire,
I uzimlju durbin od bisera,
iziđoše Beču na bedeme;
Oko Beča vojsku pregledaše,
Pregledaše i sve poznavaše,
Svome srcu ljute jade daše.
'Vako care 'odži govorio:
"Davor, 'odža, budalasta glavo!
Zašto piješ, zašto se opijaš,
Što l' nezgodnu riječ progovaraš?
Ono nije sveče Muhamede,
Nit je ono gora od pomoći,
Ni su ono tri žarena sunca;
Ono ti je Mijajilo bane
I njegova svekolika vojska
I za vojskom tri zlatna barjaka.
Ali, 'odža, budalasta glavo
Što spominješ sveca Muhameda?
Muhamed se neđe zabavio,
Lulu pije, kod vatre se grije,
Kad nam danas od pomoći nije."
Oni tako u riječi biše,
Al' se silne vojske približiše,
Koliko je bečko polje ravno,
Ne mogu ga, braćo, pregledati,
Pregledati, kamol' pre'oditi;
Da Bog dade kišu od oblaka,
Ne bi kiša polja zarosila,
Od silnijeg velikih vojaka,
Od vojaka i brzih konjića.
Silni Turci, kao mrki vuci,
Konj do konja, junak do junaka,
Bojna koplja kao gora crna,
A barjaci kao i oblaci.
Svanu danak, još ne granu sunce,
Eto, brate, čuda velikoga,
Oko Beča grada bijeloga:
Zla početka ognja paklenoga.
Dv'je se silne udariše vojske,
Udariše, obe zavikaše:
Turci zovu sveca Muhameda,
A kršćani ime Isusovo.
Oko Beča zemlja s' tresijaše,
Do neba se tužan glas čujaše,
Više Beča sunce pomračilo.
U Beču se ništa ne viđaše,
A od dima ognja žestokoga;
Eto, brate, jada i gorega,
Oko Beča grada bijeloga,
Zlosretnoga ognja paklenoga:
Stade jauk ranjenih junaka
A i skika brzih bedevija,
A i cika britkijeh sabalja;
Stade zveka mača i kadara,
I kubura i malih pušaka;
Sve topovi, kao i gromovi.
Eto, brate, jada iznenada,
Oko Beča grada bijeloga,
Najgrđega ognja paklenoga:
U blizo se vojske sastadoše;
Sastali se Turci i Nijemci,
Kako su se blizo sastanuli,
Zajedno bi mogli večerati,
Jedan drugom piti dodavati,
Među njima samo su zidovi,
Viteško se braniše građani,
Sve se brani malo i veliko,
Svak se brani od strašnih Turaka,
Ljuti kosci kose donesoše,
Te po poli Turke pos'jekoše,
I školari i to su junaci,
Jedni s'jeku, drugi bodu Turke,
B'jele svoje sve krvave ruke,
Neko viče: "Jao, moja, majko!"
Neki viču: "Alaj meni, druže!"
Neki druže uz to polje struže,
Turci viču: "Ila i Alija!",
Naši zovu: Boga velikoga,
Pod Bečom je Dunaj voda ladna,
Al' ga brzo Turci zajaziše,
Od Turaka moste pogradiše,
Časno Dunaj vodu prejezdiše,
A svi butum Turci izginuše.
Sve pogibe, niko ne ostade,
Nego jadan care Tatarine.
I to ne bi ni on osta bio,
Već je ima brzu bedeviju,
Dobra mu je, ujeli je vuci,
Devet klaštri u višinu skače,
A deseti polje preskakuje;
I ona je repa o'sječena,
Da se znade da j' u boju bio.
Leti care tri bijela dana.
Bez prestanka preko polja ravna;
Treći dan se care obazrio
I z Bečom se tužan razgovara:
"Ala, Beče, ne beči se na me!
Evo, mećem ruku na ćitape,
Da ja neću udarati na te,
Proklinjaću bule i kadune
Da ne šalju svojih vitezova,
Da ne šalju Beču na megdane.
Ala, Beče, ne beči se na me!
Tri se vraga izbečila na te,
Dosta sam ti dara ostavio,
Sve konjskoga i junačkog mesa,
Zanajviše svijetla oružja."
Moskoviću na tvoje poštenje,
Svem' narodu od Boga proštenje!

Radul-beg i Bugarski kralj Šišman

Mili Bože, na svemu ti vala!
Dvije su se zavadile guje,
Dvije guje, dva brata rođena:
Zavadi se bego Radul-bego
Sa Mirčetom bratom rođenijem;
Da oko šta, veće ni oko šta,
Oko puste zemlje Karavlaške,
Karavlaške i Karabogdanske:
Mirko ište zemlje starješinstvo,
A ne da mu bego Radul-bego,
Već uvati Mirčetu vojvodu,
Te ga baci na dno u tavnkcu,
Ključe baci u tiho Dunavo.
Kako baci ključe u Dunavo,
Tako beže brata zaboravi.
No Mirčeti Bog i sreća dala,
U Radula dobra ljuba bješe,
Žao snasi milosna đevera,
Noćom pusti ronce i ribare,
Te izvadi ključe od tavnice,
Pa ogleda milosna đevera,
Nosi njemu tanke preobuke,
I rani ga ljebom bijelijem
A napaja vinom crvenijem.
Tako stade za tri godinice,
Kad nastade godina četvrta,
Knjigu piše kralju Šišmanine,
Od Trnova od zemlje Bugarske,
Te je šilje begu Radul-begu:
"O ču li me, bego Radul-bego!
"Evo mi se muško čedo nađe,
"No te kumim Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Dođi mene ka Trnovu gradu,
"Te mi krstiš u bešici sina,
"Nek smo, bego, glavni prijatelji!"
Knjiga dođe begu Radul-begu,
A kad bego knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
Na um pade begu Radul-begu,
Đe će njega kralju prevariti,
Na nevjeri sama pogubiti,
Pak dozivlje ljubu Anđeliju,
Ode šnjome bego govoriti:
"O ču li me, moja vjerna ljubo!
"Evo mene sitna knjiga stiže
"Od Šišmana iz zemlje Bugarske,
"Kralj me zove, da mu krstim sina,
"No ja vidim, đe je prijevara,
"Đe će kralje mene da prevari
"I na vjeri mene da pogubi,
"Da mi otme zemlje i gradove
"I zarobi tebe za ljubovcu;
"No me svjetuj, moja vjerna ljubo!"
Ženska strana mudro progovara:
"Gospodaru, bego Radul-bego!
"Đe su žene ljude svjetovale?
"Što l' ću i ja tebe svjetovati,
"Kad eno ti svjeta u tavnici,
"Brata tvoga, a đevera moga,
"Gospodara Mirka vojevode?
"On će tebe mudro svjetovati."
Al' govori bego Radul-bego:
"Muči ljubo, mukom umuknula!
"Jer pominješ Mirčetu vojvodu?
"I kosti su njemu istrunule."
Kad to začu ljuba Radulova,
Ona ode na tavnička vrata,
Te izvede Mirčetu vojvodu,
Odvede ga u bijele dvore,
Pa dobavi mlada berberina,
Te obrija Mirčetu vojvodu,
Obuče mu gospodsko od'jelo,
Ode šnjime begu na čardake.
Kad ga viđe bego Radul-bego,
Pred njime je na noge skočio,
Ruke širi, te g' u lice ljubi,
A pita ga za junačko zdravlje:
"Jesi li mi, brate, u životu?"
Progovara Mirčeta vojvoda:
"Jesam, brate, ali u rđavu:
"Ubila me rđa od tavnice,
"Jedva nosim u kostima dušu."
Ode mu se bego tugovati,
Šta mu piše kralju Bugarine:
"No ču li me, moj brate Mirčeta!
"Svjetuj mene i nauči, brate,
"Hoću l' ići gradu Trnovome
"I povesti trista Ugričića?"
Al' mu veli Mirčeta vojvoda:
"O moj brate, bego Radul-bego!
"Što će tebe trista Ugričića,
"Tek da bude trista udovica;
"No jesu l' nam naše stare sluge?
"Jeli đegođ Srbe Radosave?
"Jeli šaime Pijanica Đuro?
"Služi l' jošte Grčiću Manojlo?"
Al' govori bego Radul-bego:
"Jesu nama u životu sluge:
"Doma nam je Grčiću Manojlo
"I sa njime Pijanica Đuro;
"Nema ovđe Srba Radosava,
"Već ga kažu u Vidinu gradu."
Ali veli Mirčeta vojvoda:
"Piši knjigu Srbu Radosavu,
"Nek te čeka na vodi Bosuti,
"A ti uzmi dvije vjerne sluge,
"Pak ti idi gradu Trnovome,
"Ne plaši se kralja Šišmanina:
"Ako stane rujno piti vino,
"Piće za te Pijanica Đuro;
"Ako l' odu Grčki govoriti,
"Govoriće Grčiću Manojlo;
"Ako l' bude mejdan dijeliti,
"Dijeliće Srbe Radosave."
Kad to začu bego Radul-bego,
Knjigu posla Srbu Radosavu,
Da ga čeka na vodi Bosuti,
A on ode s dvije vjerne sluge;
Taman bješe na vodu studenu,
Al' eto ti Srba Radosara,
Šnjim se bego u lice poljubi,
Rade bega u skut i u ruku,
Pa odoše Trnovome gradu.
Lijepo ih dočekao kralju:
Konje vodi u ahare donje,
Bega vodi na gornje čardake,
Za gotovu sovru zasjedoše.
Piše vino za neđelju dana,
S kraljem pije dvanaest ridžala,
A sa begom cigle do tri sluge.
Često gleda beže Radul:beže,
Često gleda u bijele dvore,
Hoće li mu kumče donijeti;
Al' da vidiš kralja Šišmanina,
Đe donese jednu kupu vina,
Kupa, kažu, od dvanaest oka,
Nazdravi je begu Radul-begu,
Beg je dade Pijanici Đuru,
Đuro popi, ništa ne osjeti.
Kad to viđe kralje Bugarine,
On otide grčki govoriti,
Da pogubi bega Radul-bega
I njegove do tri vjerne sluge;
No Manojlo Grčki razabrao,
Pa podviknu Srba Radosava:
"Zar ne vidiš, đe smo izginuli?"
A kad začu Srbe Radosave,
On potrže mača zelenoga,
Te pogubi kralja Šišmanina,
Oko njega dvanaest ridžala,
Trnovo mu poharaše grada,
Iz riznice pokupiše blago,
Odvedoše konje i sokole,
Otidoše ka Bukreštu gradu.
Teško bratu jednom bez drugoga!

Sa šta Pivljanin Bajo ode u uskoke

Stan'te malo da se poslušamo,
od istine pjesme da pjevamo.
Vino pije šezdeset uskoka
u Moraču, tvrdu kačaniku,
među njima Pivljanine Bajo.
Besjedi mu šezdeset uskoka:
"O boga ti, Pivljanine Bajo,
šta otera tebe u uskoke,
te si svoju kuću razurio?"
A bjesedi Pivljanine Bajo:
"Braćo moja, šezdeset uskoka.
sve ću vama po istini kazat.
Kad sam kuću u Pivu imao,
imao sam agu starešinu,
po imenu Kopčić-Asan-agu.
Asan zove raju sirotinju,
da mu kose zelenu livadu.
Sakupio pedeset kosaca,
mene Turčin zvao za kozbašu.
Svi mu kosci rano dolazili.
ja mu jesam dockan dolazio,
a aga se na me naljutio,
đe mu nema pred kosce kozbaše,
pa mi ružnu riječ progovara:
"Kurve sine, Pivljanine Bajo,
što s', đaure, tako odocnio?"
Pa poteže pletenu kandžiju,
udari me aga Asan-aga.
Koliko me Turčin udario,
puče koža. i poteče krvca.
Mene, braćo, zazor i sramota
od junaka pedeset kosaca,
đe gledaju čudo u livadi.
Skidoh kosu sa ramena moga,
koja mi se bješe pridesila,
pa udarih agu Asan-agu
po dovatu i aginu vratu,
posjekoh mu sa ramena glavu,
ugrabih mu dvije puške male,
i Turčinu bistra dževerdara,
pa utekoh u Moraču tvrdu,
đeno Srbi jesu sokolovi,
za Turčina nikad i ne mare,
a još manje za cara turskoga."

Sveti Savo

Zbor zborila gospoda 'rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
"Bože mili, čuda velikoga!
"Kud se đede car Nemanje blago,
Sedam kula groša i dukata?"
Tu se desi Nemanjiću Savo,
Pa govori gospodi rišćanskoj:
"Oj Boga vam, gospodo rišćanska!
"Ne govor'te o mom roditelju,
"Ne govor'te, ne griješ'te duše:
"Nije babo raskovao blago
"Na nadžake ni na buzdovane,
"Ni na sablje ni na bojna koplja,
"Ni dobrijem konjma na ratove;
"Već je babo potrošio blago
"Na tri slavna Srpska namastira:
"Jednu babo sagradio crkvu:
"B'jel Vilindar nasred gore Svete,
"Krasnu slavnu sebe zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da se njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Drugu babo sagradio crkvu:
"Studenicu na Vlahu Starome,
"Krasnu slavnu majci zadužbinu,
"Svojoj majci carici Jeleni,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njojzi poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Treću babo sagradio crkvu:
"Milješevku na Hercegovini,
"Krasnu slavnu Savi zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga."
U glas viknu gospoda rišćanska:
"Prosto da si, Nemanjiću Savo!
"Prosta duša tvojih roditelja!
"Prosta duša. a čestito t'jelo!
"Što nosili, svijetlo vam bilo!
"Što rodili, sve vam sveto bilo!"
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo.

Sluga Milutin

Dolećeše dva vrana gavrana
od Kosova polja širokoga,
i padoše na bijelu kulu,
baš na kulu slavnoga Lazara;
jedan grakće, druga progovara:
"Da l' je kula slavnog knez-Lazara?
Il' u kuli nigđe nikog nema?"
To iz kule nitko ne čujaše,
već to čula carica Milica,
pa izlazi pred bijelu kulu;
ona pita dva vrana gavrana:
"Oj, boga vam, dva vrana gavrana,
otkuda ste jutros polećeli?
Nijeste li od polja Kosova?
Viđeste li dvije silne vojske?
Jesu li se vojske udarile?
Čija li je vojska zadobila?"
Al' govore dva vrana gavrana:
"Oj, boga nam, carice Milice,
mi smo jutros od Kosova ravna,
viđeli smo dvije silne vojske;
vojske su se juče udarile,
obadva su cara poginula;
od Turaka nešto i ostalo,
a od Srba i što je ostalo,
sve ranjeno i iskrvavljeno".
Istom oni tako besjeđahu,
al' eto ti sluge Milutina,
nosi desnu u lijevoj ruku,
na njemu je rana sedamnaest,
vas mu konjic u krv ogreznuo;
veli njemu gospođa Milica:
"Što je, bolan, slugo Milutine?
Zar izdade cara na Kosovu?"
Al' govori sluga Milutine:
"Skin' me, gospo, sa konja viteza,
umij mene studenom vodicom,
i zalij me crvenijem vinom;
teške su me rane osvojile".
Skide njega gospođa Milica,
i umi ga studenom vodicom.
i zali ga crvenijem vinom.
Kad se sluga malo povratio,
pita njega gospođa Milica:
"Što bi, slugo, u polju Kosovu?
Đe pogibe slavni kneže Lazo?
Đe pogibe stari Jug Bogdane?
Đe pogibe devet Jugovića?
Đe pogibe Miloš vojevoda?
Đe pogibe Vuče Brankoviću?
Đe pogibe Banović Strahinja?"
Tada sluga poče kazivati:
"Svi ostaše, gospo, u Kosovu.
Be pogibe slavni knez Lazare,
tu su mloga koplja izlomljena,
izlomljena i turska i srpska,
ali više srpska nego turska,
braneć, gospo, svoga gospodara,
gospodara, slavnog knez-Lazara.
A Jug ti je, gospo, poginuo
u početku, u boju prvome.
Pogibe ti osam Jugovića,
đe brat brata izdati ne šćede -
dokle gođe jedan tecijaše;
još ostade Boško Jugoviću,
krstaš mu se po Kosovu vija,
još razgoni Turke na buljuke,
kao soko tice golubove.
Be ogreznu krvca do koljena,
tu pogibe Banović Strahinja.
Miloš ti je, gospo, poginuo
kod Sitnice, kod vode studene,
ćeno mloga Turci izginuli:
Miloš zgubi turskog car-Murata
i Turaka dvanaest hiljada;
bog da prosti ko ga je rodio'
On ostavi spomen rodu srpskom,
da se priča i pripovijeda
dok je ljudi i dok je Kosova.
A što pitaš za prokletog Vuka,
proklet bio i ko ga rodio!
Prokleto mu pleme i koljeno!
On izdade cara na Kosovu
i odvede dvanaest hiljada,
gospo moja, ljutog oklopnika".